Kad sam se danas ujutro probudila, prvo me dočekalo nekoliko poruka jesam li OK i jesu li svi moji OK. „Zašto me to pitate?“ rekoh. „Pa znaš, čuli smo da Dublin gori zbog nereda i protesta protiv imigranata.“ OK, rekoh sama sebi, a onda sam im svima poslala poruke kako je sve u redu. Što se dogodilo jučer?
Negdje popodne, naturalizirani Alžirac s Irskim državljanstvom, četrdesetak godina star i koji već dvadeset godina živi u Irskoj, iz čista mira je napao učiteljicu i troje malene djece, nožem. Ozlijedio ih je ozbiljno, sve dok nije naišao neki dostavljač Brazilac, na mopedu, i izlupao ga ni manje ni više nego kacigom, i tako ga spriječio da ih možda ubije. Prolaznici su pomogli i svladali ga, te zadržali do dolaska policije.
Takvi slučajevi događaju se rijetko u Dublinu. Irska slovi kao jedna od najsigurnijih država na svijetu. Jest, ponekad se potuku i poubijaju članovi neke bande, ali općenito ništa ekstremno i ne nešto što se ne događa u svim metropolama.
Međutim, ono što je uslijedilo izazvalo je pomutnju u vijestima i u samoj Irskoj. Irci vole prosvjedovati protiv svega i svačega, i to nije neka tajna. To je njihovo demokratsko pravo. Ali jučer navečer se skupilo četerdesetak huligana koji su u svoje ruke uzeli da protestiraju protiv imigranata te su u centru Dublina provalili i zapalili nekoliko dućana, usput ukrali iz njih što su mogli, a na kraju zapalili autobus i jedno vozilo policije. Ostatak svijeta stajao je uokolo i snimao, te su se tako dramatične snimke proširile po svim mogućim vijestima i Facebook grupama. Policija, koja inače ne smije nositi oružje, nekako se obračunala sa svima njima i pohapsila ih. I poruke na portalima su bile strašne. Zašto smo dozvolili imigrantima da dođu, Irska Ircima. Sve ih treba potjerati od kud su i došli.
Što je najgore, još se nije znalo ništa ni o počinitelju (samo da je stranac) a ni o žrtvama (jesu li uopće preživjeli.)
Irci su osjetljivi na djecu, pogotovo jer se ovdje radilo o djeci od pet-šest godina. Koji bolesnik bi uopće napao dijete i bez problema ih ispikao nožem? Dakle, goli užas.
Nakon što su nekako smirili huligane i pohapsili ih, dio Irske javnosti je rekao svaka čast huliganima. Dobro ste i napravili, da pokažete vladi da prestane uvoziti toliko stranaca koji Irsku čine nesnošljivim mjestom za život. Dio je komentirao da im svi mi uzimamo poslove i kuće za život.
A onda sam se ujutro probudila i malo pročitala portale. Odjednom, svi slave Brazilca koji je tog lika izlupao kacigom. Traže da mu se da Irsko državljanstvo. „Treba nam više Brazilaca.“ Kažu. Ni riječ više o imigrantima koji im uzimaju poslove i kuće. Brazilski dostavljač je heroj godine!!! Samo osam sati dok sam spavala snom pravednika, cijelo javno mijenje se promijenilo. Eh, to su vam Irci.
Ujutro dođem na posao, i vidim da ih je sram. Ispričavaju se. To nismo mi, to su huligani. I ja im vjerujem, svojim Ircima. Jer ih volim i dobri su ljudi.
I sad, kad sam malo razjasnila stvari, da vam objasnim što se ustvari dogodilo.
Nitko ne zna što je ustvari bilo u glavi liku koji je nožem ozlijedio troje male dječice i učiteljicu. Tragedija je mogla biti i veća da nije bilo Brazilca koji je spasio stvar, izudarajući napadača jednostavnom kacigom koju je skinuo s glave, dostavljajući nekome gablec na poslu. Motiv je nepoznat, jer napadač očito nije baš zdrav u glavi. Bio on Alžirac, iako je tehnički Irac, crn, bijel, žut... nije bitno. Jednostavno lud čovjek.
Dvoje djece je otpušteno iz bolnice kući, jedno je uz učiteljicu teže ozlijeđeno ali će se hvala dragom Bogu oporaviti.
Ircima je ostao gorak okus u ustima, vjerujte. Cijela ekonomija im počiva na ljudima koji su doselili u Irsku. Oni si ne mogu dozvoliti ovakve ispade. Divlji jesu, ali ih je itekako sram i nisu glupi.
Slijedeći problem je policija. U Irskoj imaju samo pendreke, ne smiju nositi oružje. Kako da uopće smire ovakve izgrede? Danas se i o tome naveliko priča u novinama i na radiju.
Uglavnom, ostaje gorak okus. S jedne strane, naturalizirani Irac kao potencijalni ubojica, a s druge strane Brazilac heroj. Oboje imigranti.
Pitanje je hoće li se Irci suočiti s vlastitim duhovima, radikalnom razmišljanju s jedne strane a otvorenosti s druge. Kao vodeća ekonimija, ovisni su o tuđoj radnoj snazi, pa opet krivce nalaze u doseljenicima. Da je ovo napravio Irac, nereda ne bi bilo. Oni hitno, a vidim da se trude, nastoje riješiti radikalizam koliko mogu. Uostalom, ove nerede nisu napravili Irci, ove nerede napravili su huligani, mladi ljudi koji su namjerno izazivali probleme i tako ocrnili cijelu naciju. A to Ircima nikako nije drago. I kako je rekao moj susjed Phil, taman su digli socijalnu pomoć u četvrtak i imali dovoljno novaca da kupe alkohol za molotovljeve koktele. I to je prava istina. To sve govori, iz usta jednog Irca.
Što se mene tiče, ne osjećam se ugroženo i nije me strah. Živim u Irskoj već osam godina i dobro ih poznajem. Nikad nisam imala nikakvih problema. Ne osuđujte ih.
Ne vjerujte svemu što vijesti govore.
Nadam se da sam barem malo pomogla razjasniti situaciju. Irci su dobri ljudi. Ja sam ovdje kao kod kuće, svi mi ustvari. I danas, kad su me nazvali iz Slobodne Dalmacije da dam izjavu, rekla sam istinu. Ovo je preuveličano. Ne vjerujte svemu što se piše.
Žrtvama, dječici i učiteljici, želim da se što prije oporave iako sumnjam da će ikada zaboraviti. Napadaču, ma tko on bio i koliko lud bio, želim upravo ono što će mu se i dogoditi, dugotrajan boravak u zatvoru. Isto želim i huliganima, da nauče lekciju. A kapu skidam Brazilcu i mojoj subraći Ircima, zbog kojih je Dublin moj dom.
 
to edit.

​Čitam, digla se velika frka u Hrvatskoj oko Predsjednikove supruge koja se obraća školi ukazujući na nepravilnosti u ocjeni njihovog sina. Sjetila sam se svojeg školovanja u sesvetskoj gimnaziji i studiranja poslije. Ocjene su takve kakve jesu, od 1 do 5. Niti svi imaju jedinice, a niti svi mogu imati petice, uvijek je to tako bilo. Moj profesor Šantek tek me na fakultetu naučio životnoj istini: uči ono što te interesira a ono što ne – samo da prođeš. I istinu je govorio taj vremešni povjesničar. Ne moraš imati peticu baš iz svih predmeta, bitno je da briljiraš u jednome.
Pričam ovo iz prizme majke dvoje djece koji se školuju u Dublinu. Sin je završio srednju, studira bussiness, a kćer tek krenula u srednju. Sin nije bio baš neki vrstan učenik, dok je kćer odlična. Iz pozicije majke, nisu sva djeca briljantna u školi. Neki imaju drukčije kvalitete. I to je u redu.
Ono što želim reći je da bi Hrvatska mogla i mora implementirati neku formulu obrazovanja u kojem se takve stvari kao što je ovaj slučaj Predsjednikovog sina jednostavno ne bi događale. Ne zato jer u našoj maloj balkanskoj zemljici takve stvari postaju normalne i uvijek su bile normalne, iako se neki neće složiti sa mnom, nego zato jer ponad tog balkanskog mentaliteta mora postojati sustav koji funkcionira, a ne ovakav kakav je sad.
Dešava se tako da u Hrvatskoj postoji poplava super-odlikaša, u čemu veliku ulogu imaju i sami učitelji i profesori. Sjećam se svoje pokojne profesorice Ljerke iz osnovne škole, kod koje je bilo nemoguće dobiti peticu iz matematike. Meni matematika nije nikad išla, pa sam imala trojku, eventualno četvorku, ali nitko, baš nitko, nije imao peticu. Bilo je to naravno u doba zlatnog socijalizma gdje je drug ili drugarica imao apsolutnu vlast i bio promatran poput božanstva iz očiju nas priprostog puka. I tako, iz sveg ostalog sam imala čiste petice, ali kad je došlo do matematike, uvijek se sjetim Ljerkinih riječi: „Ti si, mala, jako pametna, ali matematiku nikad nećeš znati.“ I bila je žena u pravu. Možda nije bilo normalno da ama baš nitko u razredu nema peticu, možda je i mogla smanjiti kriterije, ali tako je to bilo u ona vremena. Nitko joj nije proturječio.
Nakon što je Ljerka otišla u penziju, zamijenila ju je mlada profesorica, tek izašla s fakulteta. Odjednom je nas deset imalo peticu iz matematike, a bilo nas je dvadesetak u razredu. Kriteriji su se naglo srozali, a mi djeca smo bili presretni. Više nitko nije dobivao ni dvojke, a kamoli jedinice. Kakve li sreće za nas i roditelje. Tako sretni proveli smo dvije godine i uspjeli upisati srednje škole koje smo željeli. A onda smo masovno završavali na popravnima jer nitko matematiku nije znao.
Ono što se u mojem slučaju pitam je slijedeće: koliko ustvari profesori odmažu dijeljenjem nezasluženih ocjena i jesu li krivi oni sami ili sustav koji ih u tome podržava? Objektivnih i subjektivnih profesora uvijek je bilo, svi to znamo. Bilo ih je onih koji su petice dijelili šakom i kapom, a bilo je i onih koji ih nisu davali nikome nikada. Ali dati jednom čovjeku u ruke vlast nad djetetovom sudbinom, to nikako nije dobro.
Čitam negdje kako Danci i Šveđani uopće ne gledaju na djetetove ocjene kao ne nekakav doseg u životu. Kako i bi, kad odgajaju djecu da budu sretna i kao vodoinstalateri, a ne samo odvjetnici. Kod nas, na žalost, još uvijek vlada onaj postkomunistički mentalitet gdje je iznad tebe uvijek onaj koji je doktor, odvjetnik ili inženjer. I badava si ti odlična sestra na palijativnoj skrbi, kad ti rodbina prstom ukazuje na bratića: „Ali, znaš, on ti je doktor.“ Od tog mentaliteta treba se maknuti i skinuti pritisak sa djeteta da bude ono što ustvari ne može ili ne želi. Sasvim je u redu biti kozmetičarka ili tesar.
U Irskoj, koja u zadnjih nekoliko godina pokušava implementirati skandinavski model školstva, stvari su potpuno drukčije. Ja ne kažem da su savršene, ali su dijametralno suprotne. Ovdje se djeca u srednje škole ne upisuju na temelju ocjena nego mjesta boravka. Tako da uvijek idu u školu koja im je blizu. Izuzetak su privatne škole koje zacijelo nude neke bolje stvari, ali mi smrtnici o takvim školarinama možemo samo sanjati, pa nam djeca idu u obične škole. I to ne znači da su loše.
Sve srednje škole u Irskoj imaju isti nastavni program i uče po istim knjigama. Mogu birati predmete koji ih interesiraju, a ne one koji su im nametnuti. Tako moja kćer nikako nije željela umjetnost i glazbeni, već se odlučila za znanstvene predmete i biznis.
Matematika, engleski, irski i strani jezik su obavezni, a sve drugo djeca biraju sami. Profesori se izmjenjuju svake godine. Uče po nastavnom programu koji je isti za sve, osim ako nisi dijete s posebnim potrebama.
U irskim školama se kontrolni ispiti ne pišu zato da bi djeca na kraju dobila bolju ili lošiju ocjenu, već zato da profesor vidi koliko su napredovali i ima li nešto što većini nije jasno. Ako je tako, radit će s njima dok im ne objasni kako spada. Ne prelazi se na novo gradivo dok se ne nauči staro.
U srednjoj školi postoje dva nivoa na koje se učenici dijele: ordinary (običan) i higher (napredan). Oni koji su u prvoj godini na ispitima pokazali uspjeh, ići će na napredan nivo, a oni kojima taj predmet baš i ne ide, ostat će na običnom nivou. Ispiti na običnom nivou razlikovat će se od onih koji su na naprednom po težini. Za upis na fakultet bit će presudna samo ocjena iz predmeta koji je relevantan. Tako da npr. lošija ocjena na naprednom nivou ima veći značaj od odlične ocjene na običnom nivou. Naravno, uz ukupan zbroj bodova iz općeg uspjeha.
Lektira u irskim školama ne postoji. Potiče ih se da čitaju ali to je eventualno knjiga do dvije godišnje. Usprkos tome, Irci su među nacijama koje najviše u svijetu čitaju. Ali čitaju zato što žele, ne zato jer to moraju. Ako je prema knjizi napravljen film, gledat će ga na satu da bi razvili kritičko razmišljanje.
Iako moraju puno učiti, ne bubaju predmete na pamet. Potiče ih se da istražuju sami na internetu ili po knjigama, i to kroz bezbroj projekata koje moraju napraviti tijekom godine. Nemojte kao ja biti u zabludi i misliti da zato manje nauče. Djeca ovdje u školama jako puno saznaju i nauče, ali koliko sam vidjela, ne zamara ih se beskorisnim informacijama.
Moj sin je skoro pao povijest u školi u Hrvatskoj. Jednostavno ga nije interesirala. Kad je došao ovdje, zavolio je taj predmet jer ga nisu zamarali s činjenicama i pamćenjem godina. Sve što je morao znati je povezati uzrok i posljedicu, što je on znao. Na kraju te godine njegova najbolja ocjena bila je iz povijesti. Pitam se što o tome sad misli njegova bivša profesorica.
Ja, za razliku od Predsjednikove žene, nisam zvala školu i nisam se bunila. Ali znam da je moj sin iskusio veliku nepravdu.
Kako onda djeca u Irskoj dobivaju ocjene, pitate se. Pa lijepo. Na kraju svake godine pišu ispit koji je na državnoj razini. Nema izračunavanja prosjeka putem aritmetičke metode. Kad su ti listovi papira pred tobom, onda vidiš koliko si naučio. Na tom ispitu dobiješ broj bodova i na temelju bodova ocjenu. I to je to. Riješena je eventualna subjektivnost profesora, a ispite boduje nezavisna komisija od strane ministarstva školstva.
Da li sam se bunila kad je moj sin većinu predmeta bio na ordinary level? Nisam. Bunim li se što je kćeri duplo teže jer je kao odličan učenik ušla na higher level? Ne. Pustimo školu profesorima a učenje djeci. Radi se o tome da, za razliku od Hrvatske, ja ovdje imam potpuno povjerenje u školski sustav.
Pokušavam si takvu situaciju zamisliti u Hrvatskoj, ali jednostavno ne mogu. Djeca u Hrvatskoj prepuštena su na milost i nemilost ljudima čija primarna svrha ne bi trebala biti  podijeliti ocjenu, nego ih nešto naučiti. A kod kuće ih na žalost čekaju roditelji kojima je bitno jedino što će o njima reći selo ili grad, a ne jesu li sretni.
Djeca u Hrvatskoj strahuju, kao što je meni rekao sin, hoće li pisati iznenadan kontrolni ili će ga pitati kad nije spreman. Primaran fokus trebao bi biti je li dijete nešto naučilo, a ne koju ocjenu je profesor izabrao da ga nagradi ili kazni za rad. Djeca u školi ne bi trebala biti pod stresom, nego nešto naučiti.
Kad sredimo školstvo, po mogućnosti po skandinavskom modelu, onda se ni ovakve situacije više neće moći događati. Odgojit ćemo djecu koja su sretna što su zidari ili medicinske sestre, i nitko u njih neće upirati prstom. Ni zbog ocjena, niti zbog zanimanja. Ali prije svega, potrebno je napraviti nešto najteže, a to je maknuti se od postkomunističkog balkanskog mentaliteta.
Možda je ovaj slučaj ustvari dobar. Možda je on pokazatelj da stvari opasno smrde u hrvatskom školstvu. I možda konačno netko provede pravu reformu, a ne samo kozmetičke promjene koje nikome ne koriste. 

​Ništa dragi moji Irci, bilo mi je jako drago što smo se upoznali, ali ja sam sinoć počela pakirati kofere i vraćam se nazad u voljenu Hrvatsku. Ne bi ja, ali Plenki mi je obećao moju godišnju plaću da otvorim frizerski salon u nekom selu u Lici. Dat će mi 200000 kuna samo tako, na lijepe oči, da se vratim i poboljšam ekonomsku i demografsku situaciju u toj obećanoj zemlji Hrvatskoj.
Plače moj partner dok ja trpam odjeću u kofere, veli nemoj Dubravka, pa nije to neka lova, to zaradiš u godini dana, ali ja se ne dam. Jedva čekam da otvorim taj frizerski salon, iako nisam frizerka, ali mislim si frizura svakome treba, pa ne mogu propasti. Lijepo ja u neko selo u Lici ili Slavoniji, tamo sve vrvi od svijeta, nije kao da su se ljudi iselili,  a ono malo što je ostalo živi od visokih hrvatskih mirovina. Svatko si tamo, berem ja tako mislim, može barem jednom tjedno priuštiti šišanje ili farbanje ili minival. Ne mogu propasti ni da hoću. Hrvatski porezi su mali, administracija je jednostavna, to u hipu dobiješ minimalne tehničke uvjete za neki salon. Ako ne platiš PDV, pa Bože moj nije kao da ti neće ponuditi da to otplatiš u ratama, ili će te ne daj  Bože ovršiti i prekinuti tvoj Hrvatski san.
A 27 tisuća eura, eeeej… pa to je lova do krova.
Kaže F: ali Dubravka, platit ćeš 60 posto svojih prihoda državi kroz namete i poreze, prireze i ostala sranja. Ne pričaj gluposti, odgovaram ja dok slažem još jednu majicu, poslovanje u Hrvatskoj je jednostavno ako znaš pravila. Porezi su niski i služe da bi država mogla funkcionirati normalno, te da bi se mogle normalno isplaćivati sve te visoke mirovine ljudima koji su radili pošteno 35 godina. Pričaš kao da se tamo nešto mulja i vlada krade te novce. Kakve veze ima što plaćaš porez turističkoj zajednici, obrtničkoj komori i slivne vode. To je sasvim normalno i podrazumijeva se. Iako ja ustvari ne znam što su to slivne vode i obrtnička komora, što se mora – mora se. Netko pametniji od mene je to sigurno smislio s razlogom, i tko sam ja da proturječim. Ja vjerujem Hrvatskim političarima i državi. Oni najbolje znaju zašto frizerski salon plaća porez turističkoj zajednici. A što se poreza tiče, pa zna se da u Hrvatskoj možeš opstati samo ako malo zatajiš, pa ti više ostane. Jednu frizuru napraviš preko računa, tri na crnjaka i ne možeš propasti ni da hoćeš.
U nedostatku boljih argumenata ne bi li se predomislila, F poseže za drastičnim rečenicama. Ali, Dubravka, ta korupcija i afere u Hrvatskoj… pa HDZ i SDP…
Ne pričaj gluposti, kažem ja, to su tamo sve pošteni ljudi i poštena država. Nitko od njih nije ustvari lopov, to samo glupi novinari izvlače prazne priče a glupa policija nasjedne na to. Nitko od njih ništa nije ukrao, sve te vile i Mercedese su pokupovali jer su sposobni, a vi ste svi ljubomorni. Još mi samo reci da ne vjeruješ hrvatskim sucima kad ih oslobađaju tako nevine, i nas dvoje smo završili, amen, točka. Ne dam se ja.
Sad već počinju plakati i djeca: ali majčice, nemoj nas nazad u Hrvatsku, taman ovdje idemo u školu, imamo čokolade i Adidas tenisice, što ćemo jadni tamo.. Kuš vas dvoje, da se niste niti usudili. Ti mala ima da radiš kod mene u frizerskom salonu, jer nije da si ne mogu ja od silnih para priuštiti radnicu da mete i pere kosu, nego eto… da ostane sve u familiji. Mlada si, rađat ćeš djecu da bi potpomogla demografsku obnovu, kud ćeš boljeg i plemenitijeg načina da pomogneš svetoj našoj zemlji? Dobit ćeš 250 kuna dječjeg doplatka to ti je dovoljno za kruh. Za mlijeko i pelene ćeš se nekako snaći. A kud ću ja jadan, viče sin, nemamo nikoga poznatog u politici, nemam nikakve veze za posao… Ja ne znam otkud tebi derište jedno, uopće ideja da ti u Hrvatskoj treba veza za dobar posao. Razmažen si, eto to je. Svatko tko je sposoban i pametan u Hrvatskoj može uspjeti. Uostalom, digli su sad minimalac za sto kuna, to bi ti trebao biti dovoljan razlog da se vratiš.
A šta će, samo su zašutjeli, moji argumenti su jaki.
F kroz suze gleda kofere i tiho jeca: ali Dubravka, hoćemo li moći na more u Lanzarote ili kakav grčki otok? Jezik pregrizao dabogda, što će ti Lanzarote i Španjolska uz naše divno bistro more. Takvog mora nema nigdje, platiš sto eura dan apartmana a on ti još naplati korištenje klime. Znaš li ti koliko košta klima? Ćevapi 100 kuna, samo 400 kuna da se nas četvero najedemo. Što je to za mene koja imam frizerski salon u Lici, prava sitnica. Ima da živimo kao lordovi u toj krasnoj Plenkijevoj obećanoj zemlji..
Ajde, svi pakirajte kofere, vraćamo se nazad i šlus. Zaboravite na Irsku u kojoj su stanovi skupi i stalno pada kiša. Nema ovdje budućnosti za nas.
Pisala bih vam ja još, ali eto gledam, zaustavlja mi se hitna pred ulazom, a mene su ukućani zaključali u sobu. Budale me hoće strpati na psihijatriju, eto ih već nose luđačku košulju. Čujem, djeca u kuhinji tiho pričaju – mater je poludjela.
Ali ne dragi moji, nisam ja poludjela, netko drugi je tu lud. Zna se tko.
 

​Čitam nedavno u novinama da je Irska prvi put nakon Great famine, odnosno velike gladi koja ju je zadesila u 19. stoljeću, prešla brojku od 5 milijuna stanovnika. Velik je to demografski napredak za malenu zemlju poput Irske, i postavlja se pitanje zašto je do toga došlo i što ostale države, primjerice Hrvatska, mogu naučiti iz njenog primjera.
Zabavimo se prvo nekim novim činjenicama, koje prenosim iz Guardiana.
Irska je u travnju dosegla vrhunac broja stanovnika, reflektirajući tako kombinaciju migriranja novih stanovnika i prirodnog prirasta. 1851 godine totalna populacija na otoku iznosila je 6,6 milijuna. Uključujući irsko stanovništvo Sjeverne Irske od 1,89 milijuna, otok sada ima 6,9 milijuna Iraca.
Za usporedbu, Wales ima 3,1 a Škotska 5,4 milijuna stanovnika.
Populacija na otoku je u proteklih godinu dana tako imala rast od 0,7%. Nije to zanemariva brojka. Uključivši u to da se prošle godine u Irsku doselilo 62 tisuće ljudi a otišlo 54, dobivamo neto brojku od 11 tisuća novih stanovnika.
Pridodajmo tome da se rodilo 55 tisuća djece, a umrlo 32 tisuće ljudi, to je 22 tisuće novih mladih stanovnika. 
1840. godine cjelokupan otok imao je preko 8 milijuna prije negoli će Velika glad pobiti jedan milijun ljudi, a milijune više natjerati da sreću potraže trbuhom za kruhom u dalekom svijetu. Taj trend iseljavanja u Britaniju i Ameriku donijet će golemu dijasporu, ali isto tako i velik pad stanovništva. Ta bitka još nije gotova, ali je na dobrom putu da bude dobivena.
Često imamo dojam da imigranata u Irskoj iz svake godine ima sve više i više, ali statistika govori da od 62 tisuće koliko ih se doselilo u protekloj godini gotovo polovica su bili Irci koji su se vratili iz stranih zemalja. Tako je ne-irskog stanovništva trenutno oko 645 tisuća, ili 13% ukupne populacije.
Neosporno dakle možemo zaključiti da je Irska u jednu ruku riješila svoj demografski problem. Kako je to moguće, uz visoke cijene stanova i male plaće? Kako je to moguće kad se njihovi mladi žale da ne mogu samostalno živjeti i kupiti stanove? Za očekivati bi bilo da se ne odlučuju rađati djecu.
Samo za usporedbu, u Hrvatskoj u  prošloj godini ukupno je rođeno 37.706 djece što je porast od 0,1 posto u odnosu na 2015. godinu, a umrle su 51.542 osobe što je za 4,9 posto manje nego u 2015. godini. To znači da je prirodni prirast negativan, i da Hrvatska svake godine ima 14 tisuća stanovnika manje, ne uključujući iseljavanja mladih koja će u budućnosti još više pogoršati stvar. Jer ista ta mlađa populacija koja se iselila vjerojatno će djecu rađati u Europskim državama, a ne u Hrvatskoj.
I kako je onda moguće da svaka Irkinja ima po troje, četvero ili više djece, kad je vrtić 800 eura mjesečno? Kako je moguće da mladi ljudi ovdje odlučuju imati dijete bez obzira na to što plaćaju stan 1400 eura u prosjeku u Dublinu? Irci, ma koliko mi mislili da su bedasti, ipak su pokazali da se može.
Kad im je voda došla do grla i kad je nakon Keltskog tigra, odnosno naglog rasta ekonomije došlo do velike potražnje za radnom snagom, oni su se okrenuli ni manje ni više nego uvozu radne snage. I to mlade radne snage. Ljudi u naponu života koji su zbog situacija u svojim zemljama sreću odlučili potražiti negdje drugdje. Prvi su došli Poljaci, a za njima i svi ostali, Brazilci, Nigerijci, Rumunji, pa u konačnici i mi Hrvati. S obzirom na to da je ta radna snaga bila stručna i dobrodošla, a radilo se mahom o mladim ljudima, ti isti ljudi odlučili su ovdje ostati i zasnovati svoje obitelji. Dugoročno – jako pametno. Irci ionako imaju dovoljno starog stanovništva. Trebali su im mladi. Sad su to ljudi u najboljim godinama čija djeca su već Irci, koji će opet rađati novu djecu i tako u krug. I eto ti rješenja za demografsku krizu.
Da se razumijemo, Irci vole djecu i štite ih od najranije dobi. Ovdje je imati puno djece normalno i dosta ih i iskorištava takvu situaciju gdje država brine o svima kroz socijalna davanja, subvencioniranje stanovanja i dodatke na plaću. Država štiti i samohrane majke, i majke bolesne djece.  Iskreno, nikad nisam mislila da će ova država zaštititi mene i moju djecu kad je najpotrebnije, a mi smo samo stranci. I nigdje u životu nisam vidjela toliko samohranih majki kao ovdje u Irskoj. Možda ne žive luksuzno, ali im djeca zasigurno nisu gladna.
Kako raste ekonomija raste i cijena stanovanja i plaće. Pa ipak, uz svu tu krizu sa stanovima i skupoćom,  ne mogu se načuditi koliko se djeca rađaju, obitelji zasnivaju, i sve nekako ide svojim tijekom nabolje. Možda sam u krivu, ali statistike pokazuju da su Irci u globalu sretni ljudi.
2020 godine UN je objavio listu kvalitete života u svijetu, i Irska je zasjela na drugo mjesto, odmah iza Norveške. Ta lista je bazirana na općenitom zdravlju, edukaciji i prihodima. Irska je svoje mjesto osvojila po prosječnom dohotku od 55 tisuća eura godišnje po stanovniku, 18 godina prosjeku završetka školovanja i između ostalim dugovječnošću: prosječna dob u kojoj se umire u Irskoj je 82 godine. Sve to govori u prilog da je ovdje puno lakše roditi i imati djecu, pa time i demografija profitira.
Sve u svemu, kad je država sposobna brinuti se o najmanjima, samohranim majkama, djeci s teškoćama u razvoju i sl., subvencionirati troškove stanovanja obiteljima s manjim prihodima i više djece, onda se djeca i rađaju.
Pokušajte zamisliti u Hrvatskoj da imate četvero djece i samohrana ste majka. Država vam plaća kuću preko HAP-a, vi radite i još dobivate dodatak na plaću temeljen na broju članova kućanstva (Working family payment), i dječji doplatak (Child benefit) od 140 eura mjesečno po djetetu. Bez imovinskog cenzusa. Svako dijete na njega ima pravo. Kad kreću u školu, dobijete Back to school allowance u iznosu od 140 ili 260 eura da kupite knjige ili uniforme… nije li ipak puno lakše ovdje imati djecu? Jer to što sam navela dio je socijalne politike u Irskoj.
Možda u tim socijalnim davanjima i leži ključ demografske obnove. Ne znam… ali ako majka ima osjećaj da je zaštićena i da joj djeca neće biti gladna, da će ih lako školovati i oblačiti, da je država ta koja je štiti i da neće ovisiti o patrijarhalnom muškarcu, možda će se lakše odlučiti da rodi dijete ili zasnuje obitelj. Ako se i rodi dijete s teškoćama, tu su druga davanja koja joj pripadaju za brigu o takvom djetetu, koje će inkluzijom normalno ići u vrtić ili školu iako ima autizam ili nešto drugo. Ne znam… ali imam osjećaj da je Irska svojoj djeci građanima majka, a Hrvatska maćeha.
I na kraju, Hrvati, da nisu tako šovinistički i rasistički nastrojeni, upotpunili bi svoje stanovništvo mladim ljudima, imigracijom. Kakve ima veze jesu li Bosanci ili Srbi, Filipinci, ustaše ili partizani. Ti ljudi i njihova djeca bi ostali u Hrvatskoj i rađali novu djecu. Ta djeca bi bili Hrvati. Ovako, Hrvatska može samo ostati u vremenima koja mladima nisu bitna. U prošlosti. I Hrvatska može samo plakati nad svojim mladima koji su iselili, ženama koje se boje hoće li radi trudnoće dobiti otkaz i onima koje moraju karijeru staviti ispred obitelji. Hrvatska neka plaće i nad svojim muškarcima, očevima te buduće djece koji se ne mogu kvalitetno pobrinuti za svoju obitelj, jer jedna plaća u Hrvatskoj nije dovoljna da bi se imalo djecu.
Ja nikad ne govorim da je Irska idealna zemlja, a Hrvatska je još uvijek moja domovina, ali dok se stvari iz korijena tamo ne promijene, ja i moja djeca ćemo biti statistika neke druge države.
Socijalna politika i dobrobit građana, djece posebno, zalog je bilo kakve poštene budućnosti.  Sretan građanin nadalje će imati djecu koju država opet mora zaštititi. Ako želimo riješiti demografski problem, budimo poput Irske: uvezimo mlade ljude koji nam odlaze tako da ćemo im dati posao i dobre plaće, pružimo priliku onima koji se žele vratiti.
I za kraj, jedna izjava Predsjednika Higginsa o populacijskoj politici iz 2016. godine, u kojoj se nalazi dio rješenja: „Različitost je izvor. Različitost je bogatstvo. To je Irska koja se otvara pred nama i ja je pozdravljam.„
Čestitam Irskoj što po prvi put nakon gladi ima više od 5 milijuna stanovnika, velik je to doseg jedne politike i države. Nije savršena, ali možda bi se od nje ipak dalo ponešto i naučiti.

​Ovaj lockdown kao da je i mene dotukao. Radim kao da corona ne postoji, i uz sve to nekako nemam volje za ništa. Pa tako ni za pisanje.
Djeca su jako dugo bila izvan škole, pa su mi izjeli i ono malo živaca koje mi je ostalo. Taj ostatak je isto nestao – onog trenutka kad je počela online škola, Google classroom i Alladin i sva ostala sranja koja uz to idu. Oni su već polako „djeca“ irskog školskog sustava. Sve stignu, nikamo im se ne žuri i nije tragedija ako eto tri dana zaspiš na online školu jer si do tri ujutro igrao igrice. Njima je ovaj lockdown dar s neba. Gdje ćeš bolje, ne moraš u školu, tu i tamo napraviš neku zadaću i na kraju dobiješ kakvu takvu ocjenu. Učitelj te ljubazno zamoli da ipak napišeš taj zadatak a ti sve četiri u zrak. Kažem vam, živci su mi netragom nestali u bespućima pandemije. Sad razumijem da postoje životinje koje jedu svoje mladunce. I ne krivim ih.
Kao da online škola nije najgora, vlast se eto potrudila da me još više de-socijalizira. Prije smo znali posjećivati jedni druge koliko toliko, kad smo uhvatili vremena i slobodne dane… u kuću mi nitko nije ušao već godinu dana. Kad vidim susjeda, kucnemo se onako laktom, jer to je „novo normalno“. Rukovanje znači momentalni rizik od smrti. Jbg, nikome se ne umire. Imaš Skype i Whatsapp pa vidiš ta ljudska bića koja si nekad uživo gledao, čuo im pravi glas i lijepo ste se rukovali na odlasku.
Nakon što moji ukućani što rade od doma, što se školuju od doma, čišćenje stana postao je Sizifov posao. Uvijek sam mislila da četvero ljudi ne može uprljati stan kao mala djeca, ali sad znam da su još gori. To veš sam od sebe nađe put do košare. I koliko god pereš, ona je stalno puna. Nema više školskih uniformi hvala bogu pa barem ne peglam toliko, ali veša se nikako ne mogu riješiti. Užas. Vratite se opet na onaj pasus gdje životinje jedu svoje mlade. Ne samo mlade, i one odrasle muškog roda koje ste posvojili kad ih je vlastita mater odbacila. Sve razumijem.
Prije tog vražjeg lockdowna kuhali smo jednom dnevno, najeli se dobro i to je bilo to. Ostatak se pojeo ujutro žureći na obaveze, nešto na gablecu ili nakon škole… Kako li sam došla do toga da su sad odjednom svi gladni, a mršavi su kao gliste? Jedan je na keto dijeti jer je nakupio višak kilograma uslijed rada od kuće, pa jede samo meso. Jedan ne jede meso uopće, jedan ne jede nikakve priloge. Drugim riječima, kuhaj svakome po volji, jer eto djeca u pubertetu, rastu pa računaš jesu li unijeli dovoljno proteina, masti, vitamina i ostalih sranja. Nema više, dosta je. Ako nećete jesti, sami si kuhajte. A oni navalili na instant noodlese i pečeni krumpir. To se ne možeš naprati suđa za njima kad svatko sebi kuha. Pa sam se opet ja vratila na kuhanje. Jbg. Vratimo se opet na onaj pasus o životinjama koje jedu vlastite mladunce.
Prije sam barem znala podružiti se s prijateljicom. Otišle bi na ručak, popile čašu vina, lijepo se napričale o smislu života. Sad ni to nemam. Restorani rade samo za van. Šta ću lignje jesti na klupi? Ona se vratila u HR. Kaže, oboje rade od doma pa im je svejedno gdje su. I tako ja ostala sama. Usamljena.
Jedino društvo mi je partner s kojim više ne znam što da pričam. Pun kufer mi je priča o autima, gledanja YouTube filmova o životinjama. Politike i hrvatskih priča.
Hoću na more, hoću vidjeti svoje rodno mjesto, svoje prijatelje…
Ali drek. Sjetila se Irska vlada da lockdown nije dovoljan. Otvorili hotel za sve koji dolaze iz zemalja s visokim rizikom. Svaki tjedan popis je sve duži. Pa ti šalji djecu u Hrvatsku da vide tatu i bake i dede. Ako se nađemo na crvenoj listi, pljas 4000 eura za njih dvoje i hotelsku karantenu. Ma ne, uopće nismo depresivni radi toga.
I tako je prošao Božić, pa smo govorili da će svemu tome doći kraj. Nema više korone u našim snovima. Kako su li se samo rasplinuli, kao mjehurić od sapunice. I tako dođe i ovaj Uskrs. Lockdown i dalje traje. Navodno ćemo za par tjedana smjeti konačno napustiti i svojih 5 km ograničenja o putovanju. Stvarno, možda odem i 8 km dalje, tko zna. Jednom se živi.
Šiša me vlastita kćer već godinu dana jer frizeri ne rade. Čak nije ni toliko loše, a možda su nam se i kriteriji spustili jer svi hodamo zarašteni.
Da stvar ipak ne bude toliko loša, imam novaca više nego ikad. Kako neću kad odjeću nemam gdje kupiti, sve zatvoreno. Sve što kupujem, kupujem online. Nit dajem za frizera, nit za kino, nit za kakvu večericu tu i tamo. U tri majice hodam na posao, jer koga briga. Davno smo prestali brinuti za tih par ljudi koji nas vide.
Uskršnji shopping sam obavila u četvrtak navečer. Ne zato jer se bojim gužve, nego mi se ne da čekati u redu pred dućanom da bih kupila namirnice. Sanjam to zeleno svjetlo iznad vrata koje mi određuje mogu li ući kupiti uskršnju šunku ili ne.
I tako, polako se treniram na „novo normalno“. Kad me pitaju kad ću u Hr, ja odgovaram kad me čipiraju konačno.
Već vidim nekog tamo čiču u Americi kako sjedi za kompjuterom i prati me kud idem. Gle, otišla je do Lidla… gle, sad je na poslu. Ostatak dana nek pije kavicu opušten jer to su ionako dva jedina mjesta gdje idem.
Istrenirali su me dobro, masku nosim i s nikime se ne rukujem. Distancu držim.
Još malo pa će i to završiti. Tako se tješim.
Pa ću ponovno na ljetovanje. Vidjet ću prijatelje, posjetiti Hrvatsku i starce. Osim vlastite, imat ću i neku Covid putovnicu.
Bit će ponovno roštilja i pijanki i vatrometa. Jednom sve to mora završiti. Mora.
A do tad, koliko god na rubu živaca bili, izdržimo. Ako prije ne poludimo.

​preneseno sa
http://irska.ie/kolumna-u-potrazi-za-smislom-dubravka-lisak/
 

Inače nisam baš neka ekstrovertirana osoba. Danima mogu sjediti u krevetu i chillati, čitati knjigu ili pisati. Zaista, nisam jedna od onih persona koje su uvijek aktivne, u potrazi za avanturom, trčanjem ili teretanom. Ali ova korona mi već opako ide na živce.
Negdje početkom 12. mjeseca prošle godine promijenila sam posao, pa sam tako nakon dugo godina rada u hospitality industriji odlučila pokušati sreću u retail trgovini, velikom trgovačkom lancu na srednje menadžerskoj poziciji. Činila se to dobra odluka sad kad su djeca već narasla a moj projekt Art terapeuta je tek u začetku, s nekoliko klijenata mahom sredovječnih gospođa kojima je više bilo dosadno nego da su bile pod stresom. Mislila sam, jaja se nikad ne drže sva u istoj košari, pa tako i prihod ne smije pritjecati samo iz jednog izvora. Hvala Bogu da sam uz Art terapiju zadržala stalan i siguran posao, jer tko zna gdje bih sad bila, kad je sve stalo. 
Već do trećeg mjeseca etablirala sam se u novoj kompaniji iako je posao sam po sebi stresan do bola. Radila sam po 10 sati dnevno, dolazila kući mrtva a veš se gomilao u kutu sobe čekajući moju kćer da ga posloži. Ja jednostavno nisam imala snage. 
A onda su se stvari počele odvijati onako kako nikad ne bih ni mogla zamisliti. U Kini se pojavio Corona virus i prijetio je da postane nova Španjolska gripa, s milijunima mrtvih. Poučena primjerima ptičje, svinjske i svih ostalih gripa, nisam se baš previše brinula oko toga. Po meni, bila je to samo još jedna prenapuhana bolest, još jedna od onih koja prijeti zapadnoj civilizaciji, dok u isto vrijeme od malarije ili AIDSa umre ne znam koliko crnaca godišnje, ali to su ipak samo crnci, a ne bogat i bijeli zapad. Uredno sam djeci kupila karte da Uskrs provedu s tatom u Hrvatskoj, što se na kraju ispostavilo nemogućim. Ryanair je otkazao letove, a sad mi je drago i da jest, jer bi klinci zapeli u Hrvatskoj tko zna na koliko dugo vremena. 
Odjednom, našli smo se u totalnom lockdownu. Škole otkazane, premijer Leo daje izjavu čak iz Amerike. Nastaje ludnica, ljudi kupuju toalet papir i konzerve kao da sutra ne postoji. Sve se zatvara do daljnjeg, a mi postajemo neka čudna sorta ljudi, ili neljudi, koja hoda okolo naokolo u maskama i rukavicama. Smak svijeta. Tjedan dana smo jeli samo mljeveno meso jer su sve drugo pokupovali. Užas. Ali moram priznati, i ja sam kupila nekoliko paketa wc papira, paracetamola i nurofena, tek toliko da se nađe ako me zatvore u totalnu izolaciju. Nikad se ne zna. Priznajem, pokleknula sam.
Partner je odmah počeo raditi od doma, a djeca su bila presretna jer nema škole. Ispočetka, sve se činilo kao jedan prisilni produženi godišnji odmor, koji nam je svima bio prijeko potreban.
A onda, na mom radnom mjestu, počeli su se javljati problemi. Kao jedan od rijetkih trgovačkih lanaca koji je ostao otvoren, naravno da se sav teret kupaca prebacio na nas. U isto vrijeme, velika većina radnika proglasila je samoizolaciju i ostala doma. Preostali dio radnika, uključujući i mene, našao se pod velikim pritiskom. Dugačke radne smjene, obavezne rukavice, konstantan strah od zaraze uzeli su maha. Nema dovoljno ljudi, a police moraju biti pune. 
Ja ću zapamtiti ovu koronu kao razdoblje kad sam najviše radila. Ono što me najviše boli je da su svi Irci uredno ostali doma, uzimajući naknadu od 350 eura tjedno koliko daje Irska vlada, a mi budale smo ostali raditi. Mislim uvjetno budale, jer zarađujemo duplo više od tih 35o eura, ali sad se pitam, nisam li ja glupa što nisam ostala doma i uzela naknadu? Tko će to znati…
I tako, nakon 10 sati odrađenih dnevno, dolazim kući. Djeca spavaju do dva popodne, po cijele noći igraju igrice. Ovaj moj odradi par remote kompjutera dnevno i zove to poslom. Kod kuće me svi dočekaju sa svojim pričama, od toga što su interesantnog danas vidjeli na YouTube-u i što ima novog u svijetu automobilske industrije, te što je izjavio Putin kojeg naprosto svi obožavaju. A meni dođe da vrištim dok ispijam čašu crnog vina da dođem malo k sebi. A onda mi dođe da ih sve zadavim.
U normalno vrijeme, otišla bih u Penney's i zdrobila eure da se malo smirim, ali kako ću kad je sve zatvoreno? Otišla bih u neki restoran, da probam malo tajlandske kuhinje, ali kako kad me tamo vreba korona iza ugla…
Bože, u kakvim čudnim vremenima živimo… 
Gledam i ljude koji dolaze u našu trgovinu. Više je tipova posjetitelja. Jedni imaju maske i rukavice dok im djeca uredno plaze po podu i diraju stvari. Drugi su opušteni kao da se ništa ni ne događa. Svi kupuju ono što treba i ne treba. Dosadno im je pa idu samo da im prođe vrijeme. Jer u vrijeme virusa najbitnije je kupovati ukrase za kuću, posteljinu i vrtni namještaj. Neki se pak boje virusa ko vraga. Paze da ne diraju stvari, dezinficiraju se valjda doma s Domestosom a kod nas uredno uzimaju rukavice. Drže se razmaka i prigovaraju jer ja ne nosim masku a pričam s njima. 
Postoje i oni koji puno čitaju pa tako kupuju samo Detoll jer on jedini ubija viruse. Sva ostala sredstva, puno jeftinija, ne priznaju kao efikasna. Kad kupuju, kupuju litre, i iskreno ne znam što sve doma s tim dezinficiraju, koliko su nakupovali.
I nekako smo prihvatili novo normalno, kao da starog života nikad nije bilo. Normalno je da u kupnju idemo u rukavicama, normalno nam je da nosimo maske na licu. Normalno nam je da čekamo pola sata pred Lidlom jer virus ne možete dobiti od 20 ljudi koliko ih trenutno može biti u dućanu, samo ako je iznad toga, onda ste u opasnosti. Normalno nam je da prijatelje nismo vidjeli mjesec dana i više, s nikim otišli na kavu ili prozborili pokoju riječ.
Ja sam svojoj djevojčici dozvolila da se igra. Mama dječaka koji joj je najbolji prijatelj je medicinska sestra. Kaže, ako itko dobije koronu, bit će to ona. I tako smo prešutno dale djeci da se igraju zajedno, jer bi uz sve te igrice poludjeli. Malo po malo, i ostala djeca su se pridružila našem malenom klanu, pa se sad svi zajedno igraju. Neki od njih isključivo s maskama i rukavicama, ali bolje i to nego da čame kod kuće. 
I tako, svi smo se poveselili da se vraćamo nazad u normalu, kad ono… nema, bit će to u pet faza. Premijer nam je ipak liječnik pa on najbolje zna. Ubit će i ono malo ekonomije od koje smo mi ovdje imali koristi. 
I sad se pitam, što je s našima koji rade po hotelima? Restoranima, frizerskim salonima? Hoćemo li mi biti ti koje će najviše pogoditi ova recesija koja nam se sprema, i kako će izgledati to novo „normalno“ koje nas čeka. Hoće li nama lanlord progledati kroz prste ako ne platimo stanarinu? Kao i uvijek, svi smo jednaki ali neki će biti jednakiji od nas. Koliko ljudi će se vratiti jer radnih mjesta na kojima su radili više nema? Pitanja su to na koje osobno nemam odgovor, iako se nadam najboljem.
A više od svega brine me ta normala u koju se kao vraćamo. Zaista sam sigurna da nakon ovoga svijet nikad neće biti isti. Ionako otuđeni, sad imamo i razlog da držimo socijalne distance. Brine me koliko još će manipulirati s nama dok mi šutke prihvaćamo sve po cijenu većeg dobra? Kao da sami tražimo represiju, kao da smo sami sebi nakovali rešetke u kojima se spremamo živjeti. 
A možda nas sve ovo nagna da budemo bolji ljudi. Da shvatimo narode koji žive u ratu, u izolaciji, pod totalitarnim režimima. Nama je ovako nekoliko mjeseci, a oni život provode izolirani, jadni i bespomoćni. Koliko smo zapravo sretni jer imamo posao, jer možemo raditi od kuće, jer imamo kruha i vode i dovoljno Domestosa? 
Cijeli zapadni svijet dokazao je da je ustvari razmažen i komotan. Kad se radi o našim glavama, itekako smo u stanju zaustaviti sve, pa iako i pod cijenu recesije. Ali kad gledamo djecu koja umiru od ebole, onda nas se to ne tiče. 
Zato se iskreno nadam da to novo „normalno“ neće značiti povratak na staro. Želim da se i ubuduće vidi vrh Himalaje jer nema smoga, želim da konačno obnovljen ozonski omotač takav i ostane. Možda je čovječanstvu zaista potrebna Španjolska gripa ili kuga svakih stotinjak godina da bi se zemlja od nas konačno odmorila. 
U svakom slučaju, dosta mi je ove korone. Žao mi je što ne živim u Švedskoj koja jedina nije imala lockdown. Ne želim da se sa mnom manipulira strahom od smrti ili krivnjom jer sve ovo ne shvaćam preozbiljno. Ne želim da novo normalno bude dugotrajna recesija koja će za izliku imati ovaj prokleti virus. Jer nakon ovoga, bogati će biti još bogatiji, kako to uvijek biva, a sirotinja je ta koja će nastradati. 
Želim normalno živjeti uz osobnu slobodu na koju sam navikla. Tome težim i tome se nadam. A kad sve ovo završi, nadam se da ću se pošteno odmoriti. To je ono što mi najviše treba. Nadam se da će sve uskoro završiti, da ću vidjeti Grčku koju toliko želim i da će sve ovo biti samo ružno sjećanje. 

Ja zaista ne spadam u paničare. Niti u teoretičare zavjera. Za sebe mislim da sam razumna osoba koja dvaput promisli prije nego krene u akciju. Zato sve ove parade oko corona virusa uzimam sa zrncem soli, kao što bi se reklo. Međutim, hoćeš nećeš, nađeš se u vrtlogu zbivanja. Prvo me zove stara, kaže: virus je stigao u Zagreb. Stigao, kao neka važna ličnost, kao kuga… Taman kad sam ja djeci za Uskrs kupila karte za Hrvatsku, ne bi li vidjeli rodbinu i prijatelje. A što sad… Valjda mi neće otkazati let zbog toga jer je nekoliko ljudi oboljelo. Panika je u Zagrebu ko kad je kod nas u Dublinu pao snijeg. Majke ti, police prazne, ljudi kao da više nisu siromašni pa preživljavaju od prvog do prvog. Pokupovali sve. Rekoh majci – smiri se. Smrtnost je samo dva posto, a šanse da dobiješ corona virus su minimalne. Mislim da ćeš preživjeti. Ona sva u panici, maski nema… rekoh, zatvori se u kuću, u penziji si, ne moraš van… prekini kontakt sa svijetom i bok.
A onda novi šok, virus je stigao u Irsku. Rekoh, dobro je , nisu Irci Hrvati, bit će sve u redu. Pa je taj jadnik koji je obolio u isto vrijeme bio iz Dublina, Braya, zapadne Irske… kažu, liječi se u bolnici u Dublinu. Kojoj, Mater, St. James, kojoj??? Panika.
Idem doma s posla u kasne večernje sate i slušam radio. Vele, zabranit će sva okupljanja koja uključuju više od 5000 ljudi, razmišljaju da se ove godine ne slavi Sv. Patrick. Pa nećete nam valjda radi gripe ukinuti najbitniji dan kojem se svi veselimo? Ali ajde i to…
Javlja se žena koja je nedavno putovala iz Belfasta u Dublin. Tip u Belfastu ima coronu btw. Pa kaže, treba se javno obznaniti tko je i s kojim vlakom je putovao, da se zna jelte… da ljudi budu pripravni.
Drugi tip kaže ja sam spreman. S Amazona je naručio gas maske za sebe, ženu i djecu. Već vidim luđaka kako s gas maskom na licu kupuje kruh u Lidlu.
Uglavnom, javnost je u panici. Eto zatvorili školu u Dublinu na dva tjedna jer mali ima virus. Navodno Finglas. Karantena… Spalimo sve do temelja da se ne bi proširilo.
Uglavnom, dođem doma i partner mi obznani da će najvjerojatnije raditi od kuće mjesec dana. Navodno je Google već zatvorio urede.
A ja se češkam po glavi i razmišljam. Imali smo ptičju gripu još dok sam bila u Hrvatskoj. Sjećam se koja je to panika bila. Jedan dan došao je seoski veterinar i rekao da dvije svoje ukrasne kokice moram staviti u karantenu. Pa reko matere ti, kud da ih stavim, imam samo dvije japanske kokoši… kaže, zatvori ih u kavez neki. Gledam ja koke, gledaju one mene… ok, ja ih pred njim zatvorila u kavez za piliće. Gledaju koke satima  zelenu travu iz kaveza, gledam ja i njih. I pustim ih… reko ja još nisam čula da je netko od kokoši dobio gripu. One su se od tad lijepo pasle, a ja gripu nikad nisam dobila. Ali još mi je u pamćenju plač sirote bakice kojoj su neki čudni ljudi u bijelim odijelima potamanili jato kokica.
Nekoliko godina kasnije, kćer je bila stara nekoliko mjeseci, došla je svinjska gripa. Ko za vraga, taman s malom bebom u kući. Zove stara, ne dolazi u nedjelju na ručak, mi imamo svinjsku gripu. Svi, tata, mama, sestra… Reko, ok, ne dolazim. Imam dvoje djece, ne treba mi gripa. Ovo je ipak izvanredna situacija, koja zahtijeva drastične mjere. I tako sam šopala sebe i djecu češnjakovim medom (za one slabo upućene, pomiješate češnjak i med i to jedete nekoliko puta na dan). Jedini koji je odbio taj lijek bio je moj bivši muž, dobro poznati vampir koji češnjak ne može ni primirisati, a kamoli okusiti. On je dobio gripu, mi ostali nismo. Od te gripe stari je dobio tešku upalu uha, stara i sestra bronhitis a bivši muž upalu pluća. Djeca i ja smo dobili jedino to što su nas prijatelji i poznanici zaobilazili u širokom luku. Smrdjeli smo po bijelom luku toliko da su se i susjedi žalili. Ali svinjsku gripu nismo dobili. Dobili smo Tamiflu, lijek koji je izumljen nakon toga. Svako zlo za neko dobro.
I taman kad smo mislili da ptičje, svinjske i ostale gripe ostaju stvar prošlosti, eto ti ga korona virusa. Iako je smrtnost obične gripe 1 na 1000 oboljelih, čak dva na 1000 oboljelih poziv je na paniku. I iako većina ljudi neće čak ni oboljeti, nego samo prohodati sve to, vrijeme je da opustošimo police dućana. Rasprodane su maske, nema dezinficijensa za ruke…. Gotovo je dragi moji. Ovo je moja posljednja kolumna.
A onda pročitam članak o nekom ubogom Kinezu koji je prebolio gripu u hotelu jer su Kinezi zatvorili Wuhan pokrajinu pa jadan nije imao gdje. Kaže, živio je tjedan dana na instant noodlesima bez lijekova i paracetamola. I preživio. Gdje nećemo onda mi uz blagodati zapadne medicine… to mi daje neku nadu. Ipak sam relativno mlada, dobrog zdravlja, valjda ću i ja preživjeti ako ju dobijem.
A onda je došao ponedjeljak, i djeca su dobila pismo iz škole. Obavezan modni dodatak, hand sanitizer. Odoh u jednu ljekarnu, drugu, Tesco, Lidl, sve ja obišla. Ne možeš naći hand sanitizer ni za lijek. Blagajnice sliježu ramenima, kaže, sve se pokupovalo. Kćer kaže, moram imati, učiteljica je izdala naredbu. Sin pubertetlija kaže, ne treba mi, ja stalno kašljucam na satu i govorim da sam se upravo vratio sa skijanja iz Italije. A ja, kao dobra mater, moram djecu obezbijediti. Google je moj najbolji prijatelj. Kupila ja litru votke, malo aloa vera gela, ulje od lavande i čajevca, pomiješala pola pola i par kapi ulja, stavila u prazne bočice od tekućina za električnu cigaretu i reko, evo vam djeco… sigurni ste. Pozdravite učiteljicu i ako vas pita, je, to je votka unutra. I da, mama ima dovoljno votke doma da poubija sve viruse koji postoje. Sretno vam bilo.
I eto, sjedim ja sad i pišem. Malo čitam kao i uvijek, o svemu i svačemu. Kad li, eto ti ga članak. „Kina je zaobišla i nasamarila sve. Zaradila je 20 milijardi dolara u nekoliko dana. Osim toga, vratila je oko 30 % udjela vlastitog monopola. XI JIPING je prevario Evropu i Ameriku. Prije su dionice tehnoloških tvrtki pripadale Evropljanima i Amerikancima, stranim ulagačima.  To znači, gotovo polovica prihoda od teške i kemijske industrije nije odlazilo u kinesku riznicu, već na račune " financijskih morskih pasa" u Evropi. Zbog situacije u Wuhanu, Juan je počeo opadati, ali Centralna banka nije poduzela ništa, da podrži Juan. Bilo je puno glasina da Kina nema niti dovoljno maski za borbu protiv korona virusa. Te glasine i izjava XI JIPINGA, da je spreman zaštititi narod Wuhana, doveli su do velikog pada cijena dionica, kineskih tehnoloških i kemijskih industrija. "Financijski morski psi" , počeli su stavljati na prodaju sve kineske dionice, dok nisu postale totalno bagatelne. XI JINPING , čekao je cijeli tjedan i samo se smješkao na konferencijama za novinare. A kada je cijena pala ispod dozvoljene granice, dao je naredbu da otkupe SVE dionice Evropljana i Amerikanaca. Dionice su već bile i jesu u rukama Kine. Kina ne samo da je zaradila 20 milijardi dolara, nego je ovih dana vratila dionice svojih kompanija u Kinu. Sada prihodi od njihovih kompanija ne odlaze van granice Kine, nego ostaju kući. A kineske devizne i zlatne rezerve su sačuvane. Tako su " F.M.P" ostali budale, a Kinezi su za nekoliko minuta pokupovali za lipe svoje dionice, koje im sada donose milijarde dolara prihoda. Ovakva sjajna operacija nije se još dogodila u povijesti svjetske burze.“
Pa si sve sad mislim… koja sam ja budala. Eto doma radim djeci hand sanitizer jer dva čovjeka u Irskoj imaju Corona virus, a u isto vrijeme sve je to samo propaganda. Svi smo mi pijuni u velikoj svjetskoj igri. Kao što je Tamiflu postao zlatna riznica nakon svinjske, tako je netko debelo profitirao i na Corona virusu. Ne bih se začudila da je izašao iz nekog krasnog kineskog laboratorija a sve u svrhu povrata kineske tehnologije u ruke Kineza.
Sutra ću se opet voziti na posao. Opet ću na radiju slušati kako je Corona virus stigao u Irsku. Moja djeca će u to vrijeme ruke mazati hand sanitazerom kao da je neki magični lijek.
A ja ću se sjetiti svih gripa do sad, i ptičjih i svinjskih i ostalih životinjskih, i dalje se osjećati kao budala koja puši sve to. 

Već sam navikla da me se kad god pričam o poslu podcjenjuje, iako sam ovdje u Irskoj uspjela završiti dva collegea. Jer Hrvati, svi to dobro znamo, imaju najbolje i najljepše poslove dok mi u Irskoj čistimo wc-e i peremo starcima guzice. Barem se takav dojam stječe dok pričamo kako smo se manje-više snašli u stranoj zemlji. Hrvati, za razliku od nas koji smo izdali vlastitu domovinu, dobro znaju što žele, a što ne žele raditi. Najljepše je biti manager ili raditi u javnoj upravi, uhljebiti se u kakvu državnu službu ili još bolje biti zamjenik zamjenika glasnogovornika ureda za priopćenja zavoda za… nešto, bilo što. Uglavnom, shvatili ste poantu. To je posao san snova.
Pa smo isto tako mi ovdje u Irskoj obični jadnici koji radimo po restoranima, staračkim domovima, skladištima i ostalim groznim mjestima za pišljivu plaću od 2000 eura. Ta pišljiva plaćica nam omogućuje da tu i tamo svojima pošaljemo koju kunu, ili nas odvede na ljetovanje u Španjolsku. Ali ništa nije usporedivo s prekrasnim poslom managera u Hrvatskoj. On je uspio. Mi nismo.
To me podsjeća na ono jugokomunističko naslijeđe gdje si mogao biti vrstan majstor keramičar, ali uvijek je jedan u obitelji izazivao dobro poznat pogled ispod obrva i tihi šapat: „znaš, on ti je inženjer…“ Biti inženjer, doktor ili direktor ultimativna je pobjeda. Nitko nije iznad tebe, jer si ti Bog. I dan danas si Bog, iako više nisi toliko hrabar da primaš plave koverte za operacije i odlazak u prijevremenu invalidsku penziju.
A onda, postoji u Hrvatskoj onaj sloj ljudi koji kao da ima gubu. Njih se svi srame, nitko im ne upućuje hvalospjeve, iako i njih komentiraju ispod obrva. „Znaš, ona je konobarica…“, „znaš, ona ti radi u Lidlu kao prodavačica…“ Svaka „normalna“ hrvatska mater potiho se jada kako je to samo privremeno. Dok ne nađe nešto bolje. Jer u Hrvatskoj običan radnik je nitko i ništa. Nitko ga ne hvali i nitko ga ne cijeni. Kao da je sramota.
Najveća pak greška pokleknuti je pred tim mentalitetom.
Imam prijatelja koji je s ženom došao u Irsku. Zamislite, bez ikakvih veza i vezica uspjeli su se zaposliti. On u skladištu, a ona u hotelu kao spremačica. S obzirom na slabo znanje jezika, ti poslovi bili su im i više nego dovoljni za početak. U Hrvatskoj su ostavili obitelj koja nije imala puno. To dvoje mladih, radišnih ljudi napustilo je sve ono što su zvali domom i upustilo se u nepoznato. Oboje školovani ljudi, ali siti nezaposlenosti i korupcije u domovini.
I tako, polako, počeli su živjeti i raditi u Irskoj. Početak je bio mukotrpan kao i svima nama, beskrajni sati rada i vrlo malo odmora. Uzaludna potraga za stanom i sheranje kuće s Brazilcima. Nakon godine dana, uspjeli su iznajmiti vlastiti stan. Pomažu svojima u Hrvatskoj. Ljetuju u Grčkoj. Ona je voditeljica tima za čišćenje u hotelu, vrlo brzo je napredovala. On je u skladištu dobio bolji posao, rukovodi dečkima u svojem timu. Prava idila, reklo bi se.
Dok nisu prvi put posjetili dragu domovinu. Sve je to divno i krasno dok ne morate objasniti rodbini i prijateljima što ustvari radite. Jer njima nije bitno koliko zarađujete. Iskreno, zarađujete kao pravi direktor u Hrvatskoj. Ali ipak, „samo“ ste čistač ili skladištar u njihovim očima. Tetka se snebiva nad vama jer ste eto završili fakultet, a sad radite kao voditelj službe čišćenja u hotelu. U njenim očima, mijenjate prljave plahte bogatim turistima. U njenim očima, premećete kutije i kutije robe u nekom prljavom skladištu. A bratić, kruha gladan i u ovrhama, eh… ali on je inženjer. Vas bi trebalo biti sram.
Jedan drugi prijatelj ima sličnu situaciju. Kad god kaže da radi u servisu za industrijsko čišćenje, gdje je također voditelj tima, kažu mu: „ah dobro, pa bit će bolje…“. Kad im kaže da je zadovoljan i dobro plaćen, i da mu nikad nije bilo bolje, onda zanijeme. Valjda ne vjeruju svojim ušima.
Ne čudim se ja svemu tome. Mi smo ljudi odgojeni u jedno čudno doba, u okružju  gdje je sramota raditi bilo što da bi preživio. Jedna samohrana majka koja radi kao konobarica prije svega će biti kurva. Ako si prodavačica na blagajni, bolje ti je da imaš kugu nego to. Ako radiš na građevini, običan si šljaker. Bolje gladan piti pivu pred dućanom nego raditi nešto samo da preživiš. Sve dok mamica od penzije daje za kavu i cigarete, život u Hrvatskoj je dobar i nitko se ne žali. Jer sinko je inženjer, ne dao bog da nešto radi i zaradi koju kunu. Sramota je. Lakše je cviliti kako posla nema.
Nije tajna, ja imam sina od 16 godina koji ide u školu u Irskoj. Poslije Nove godine ide raditi. Slagat će police u dućanima. Ili prati suđe u hotelu. Bilo što, ali naučit ću ga koliko je težak svaki dinar. Jednog dana, možda bude inženjer, a možda i knjigovođa, nije bitno. Možda bude informatičar, a možda i vodoinstalater. Put do uspjeha nije lak, i vrlo je grbav. Ono što ne želim je da podcjenjuje bilo koga. Želim da vidi da se uspjeti može i da je uspjeh vrlo relativan.
Mi koji smo otišli ispočetka smo radili bilo što. Hranili smo vlastitu djecu i napravili najbolje kako smo mogli. Ljetovali na Tenerifima i kupovali prve aute da bi tu istu djecu razvozili po vrtićima i školama, jer baka ovdje nemamo. Naplaćali smo se vrtića i babysiterica i kojekakvih najamnina. Žene su se naradile po dućanima i muževi po skladištima, ne bi li uskladili smjene da se za tu istu djecu ima tko brinuti. I uspjeli smo. Nismo birali, istina je. Ali smo svaki euro krvavo zaradili.
I zato za svaki pogled ispod obrva i svako vaše podcjenjivačko „a dobro, bit će bolje…“ zaboli nas ona stvar. Sva sreća božja da smo se od tog mentaliteta maknuli. Zaboli nas i kad nas ogovarate po zakucima lijepe nam Hrvatske kako čistimo wc-e u Irskoj. Zaboli nas i to što nam je brat od strica u općini i od mita je uspio kupiti lijep apartman u Zadru. Sve dok nam je dobro, molim vas ostavite nas na miru. Kad uspijete shvatiti da i ona prodavačica u Lidlu koja vam kuca robu koju kupite zaslužuje poštovanje, i da ona teta koja vam ujutro prije posla poslužuje vruću kavicu iako joj se djeca sama spremaju za školu i radije bi bila s njima nego trpjela vaše ponižavanja, onda će možda i vama biti bolje. I onda vam neće pasti na pamet da podcjenjujete one koji su se odvažili u nepoznato graditi neki bolji život za sebe i za najmilije. Poštujte to. Za deset godina ionako će se vidjeti tko je tko. Shvatit ćete da se taj mentalitet jednom mora promijeniti da bi bilo bolje svima. I zaboravite na sve što su vas učili. Ako želite uspjeti u ovom nemilosrdnom svijetu, podmetnite leđa i prestanite ogovarati. Jer svijet tako funkcionira, snađi se druže…  mi smo to na svojoj koži naučili. Na vama je da to tek otkrijete.
 
 

Lijepa naša Irska, koju svi gledamo kao obećanu zemlju više od godinu dana je u šoku te pozorno  prati vijesti o ubojstvu 14-godišnje Ane Kriegel. Dokaz je to da u svakoj zemlji ima nasilja, ma koliko se ona naprednom činila.
Ana Kriegel nestala je u svibnju prošle godine, da bi na kraju bila pronađena u obližnjoj napuštenoj kući u Lucanu, gola, silovana i ubijena tupim udarcem u glavu. Provedena je opsežna istraga, a javnost se digla na noge, u šoku i nevjerici. Optužena su njena dva vršnjaka, dvoje 14-godišnjaka, i nakon jednogodišnjeg suđenja, prije nekoliko dana oboje su proglašeni krivima za teško ubojstvo. Dječak A, kojemu nikad nije objavljeno puno ime i prezime, baš kao i dječaku B, je uz teško ubojstvo osuđen i za seksualni napad, odnosno silovanje. Oboje su zadržani u Oberstownu, u domu za maloljetne nasilnike i delinkvente, osuđene na dom jer su premladi da služe zatvorsku kaznu. 
U mobitelu dječaka A pronađeno je mnogo pornografskih slika i kojekakvih perverzija, dok je dječak B navodno vidio ubojstvo ali nije ništa učinio da ga spriječi, nego je pobjegao i šutio o svemu. On je bio i osoba koja je Anu namamila u napuštenu kuću, a ona je pak bila povučena, nesigurna djevojčica zaljubljena u dječaka A. Grozno…
Anu Kriegel roditelji su posvojili kao siroče iz Rusije, želeći joj pružiti dostojanstven i lagodan život. Narasla je u prekrasnu djevojčicu koja je voljela šminku i bila je vrlo lijepa, iako pomalo osamljena i nesigurna. Pomisao da nakon što 14 godina odgajaš dijete da tako završi, u najmanju ruku izaziva jezu u svima nama. 
Nakon tog ubojstva čini se da nitko na svoju djecu više neće gledati isto. Novine su pratile tijek suđenja, iako su dječaci bili zaštićeni od očiju javnosti prema Zakonu o dobrobiti djece. 
Kad su proglašeni krivima, i meni su potekle suze. Kažu da u susjedstvu nitko nije imao riječi, a poneki ljudi su i prestali pratiti suđenje jer je jednostavno bilo – preteško. Količina agresije i nasilna smrt kojom je Ana umrla, a umirala je satima, nikako se ne može povezati s dvoje još nedoraslih dječaka, onakvima kakve neki od nas imaju kod kuće, i svi ti dokazi protiv njih činili su se kao u nekom kriminalističkom američkom filmu, a ne pred našim vratima. 
Nekim ljudima je laknulo jer je pravda konačno zadovoljena, dok su neki ipak osjetili sažaljenje za obitelji tih dječaka. Što njima sad prolazi kroz glavu, tko zna…
Jednostavno je nevjerojatno da netko njihovih godina može počiniti zločin kakav su počinili.
Drugi pak kažu da samo suđenje nije pošteno – zna se tko je Ana, tko su joj roditelji, a dječacima nikad nije objavljeno ime i prezime. Čini se kao da se ovdje štite ubojice, od kojih je jedan silovatelj i ubojica, a drugi pomagač, dok Anu i njenu obitelj nitko nije zaštitio od javnosti. Javio se bijes protiv takve tajnosti, jer ubojica je ubojica, pa iako bio i dijete. Roditelji žele zaštititi svoju djecu u budućnosti, iako je malo vjerojatno da će dječak A tako ubrzo vidjeti slobodu.
Nakon svega, neki su na društvenim mrežama ipak objavljivali slike dječaka, ali je Facebook brzo uklonio taj sadržaj. 
Mene kao roditelja dječaka i djevojčice ipak brine druga stvar. Kao roditelji, nismo li ipak u jednoj mjeri odgovorni da nam djeca ne izrastaju u psihopate koji su u stanju učiniti takav zločin? Poznajem li ja dovoljno svojeg sina da mogu spriječiti u začetku ako vidim da ide u krivom smjeru? Jesmo li kao roditelji zaista slijepi i nemoćni, i da li krivica pomalo leži i na tim roditeljima? Jer Anini roditelji su napravili sve da bi zaštitili svoju kćer. Pod stakleno zvono je nisu mogli staviti zauvijek… Bila je djevojka, zaljubila se, taj dan izašla je iz kuće sretna jer ju je njena simpatija pozvala da se nađu. Naivna i mlada, ne znam kako su njeni roditelji mogli znati što će se dogoditi, a zasigurno sad sebe krive što su je uopće pustili. Naivna, zašto je uopće krenula u tu napuštenu kuću, ne znajući da će par sati kasnije završiti silovana, gola, s trakom oko usta i vrata i ubijena tupim udarcem u lubanju. 
Kao roditelj, pitam se možemo li uopće štititi svoju djecu, ili smo prepušteni sreći i nesreći, sudbini ili kako nam je grah pao… Sačuvaj Bože…
A drugo, kako je moguće da moj maloljetan sin na mobitelu čuva fotografije i snimke seksa sa životinjama i „vrućim Ruskinjama“ , što su našli dječaku A zaplijenivši mu kompjuter i mobitel, a da ja barem ne naslutim da se s djetetom nešto događa? Kako je moguće da u povijesti njegovog pretraživanja na Googleu nađu upite kako počiniti ubojstvo, a da roditelji barem nisu naslutili da se nešto događa? Jednostavno ne vjerujem. 
Kao majka, nisam neki kontrol-freak, ali ipak shvatim kad je dijete depresivno, kad ima problem, kad se nešto događa… Svaki roditelj ima taj osjećaj. Zbog toga s jedne strane ne žalim roditelje dječaka… svjesna sam da to nisu željeli, i svjesna sam da im je ovaj događaj najgore što im se dogodilo u životu i vjerojatno ne spavaju, ali ipak više žalim Anine roditelje koji 
A onda opet, znamo da se psihopat jednostavno rađa, pa se postavlja pitanje ranog praćenja djece i njihove procjene, čime se Irci stalno busaju u prsa. Očito su to samo prazne priče. Djeca su im divlja i agresivna, i to je činjenica. 
Vlada bi, što se sad naveliko zahtijeva, mogla pozabaviti zakonima o dostupnosti pornografije djeci, osobito nakon ovog suđenja. 
Što je dovelo do ovako groznog zločina, nikad ustvari nećemo saznati. Svi vole optuživati roditelje da nisu dovoljno strogi, da djeci daju da gledaju nasilne filmove i serije, da igraju nasilne igrice… možda je ovo samo izdvojen slučaj psihopatskog djeteta, a možda smo svjedoci utjecaja modernog digitalnog doba na vlastitu djecu. Svijet postaje sve nasilniji, pa tako i naša djeca. 
Kako možemo zaštititi naše kćeri? Sama ta pomisao u meni izaziva jezu i bespomoćnost pred izazovima društva u kojem živim.
Bilo kako bilo, slučaj Ane Kriegel izazivat će gorak okus u ustima Ircima još dugo vremena. Je li umrla bez razloga, zasigurno jest. Nikakav politički angažman ili odluka u budućnosti ne može opravdati njenu smrt. 
Dječak A i dječak B najmlađi su teški ubojice u Irskoj svih vremena. Za njihov zločin predviđena je kazna doživotnog zatvora, što se njima kao maloljetnicima ne može dosuditi. Hoće li polovinu života provesti po domovima i rehabilitacijama, i hoće li to od njih napraviti još veće nasilnike, povijest će reći. Mi se možemo samo tješiti da je pravda barem malo zadovoljena ovom presudom. 
Aninim roditeljima, koji su se u sudnici držali za ruke i tiho plakali, nikad neće biti zadovoljena pravda. Uništeno je nekoliko obitelji, troje djece od kojih je jedno mrtvo.
Nama promatračima ostaje gorčina i tuga, te nada da se ovakav dječji zločin neće nikad više ponoviti. Barem ne u Irskoj u koju smo od nasilja i pobjegli.

Gledam neki dan na društvenim mrežama snimku vrijeđanja i napada na crnog taksistu u Donnycarney, na sam Uskrs. Snimka je postala viralna odmah poslije napada, izazvavši lavinu komentara na Facebooku i ostalim bespućima interneta. Irci se brane, kažu da nisu rasisti i da se srame tog pijanog čovjeka koji je vrijeđao sirotog taksistu, a na kraju ga i fizički napao. Svi peru ruke, Garda otvara istragu, čovjek se predaje policiji i kaže da mu je žao i da je bio pijan. Ispričao se i taksistu. Je li to završena priča?
Hm… Voljela bih u ovoj kolumni biti potpuno objektivna. Ako ništa drugo, barem realna. Ali kako netko tko je bijelac može pričati o problemima drugih rasa? I pritom biti barem malo objektivan?
Kao i u svemu, volim pročitati ono što je netko pametniji napisao o toj problematici, a onda opet dati neki svoj uvid.
Jedna od mojih najboljih prijateljica je Ada. Ada je krasna žena, Nigerijka, katolkinja, rastavljena majka s četvero krasne dječice. Ona je u Irsku došla davno, prije 15tak godina, kao azilant. Savršeno priča engleski, ima magisterij iz ekonomije koji je završila na UCD u Dublinu. Poznajem ju od kad sam osobno došla u Irsku i pratim njen put od početka. Adina djeca su redom sve odlični đaci, ambiciozni poput matere, inteligentni i sve u svemu dobro i strogo odgojena djeca. Muž ju je ostavio prije četiri godine i od tada je samohrana majka. Isprva je živjela na socijalnoj pomoći, imala je HAP, Jobseeker Alowance, i tad su joj ponudili da ide studirati. Sa svojih blizu četrdesetih godina upisala je fakultet i došla do mastersa. Ali onda nastaje njen problem. Nitko je ne želi zaposliti. Ta izuzetna, inteligentna i sposobna žena naišla je na zid. Ona sama nikad se nije žalila. Jer svi znamo, oni najbolji poslovi nisu rezervirani za imigrante, posebno ne crne i bez dana radnog iskustva. Tako da je Ada objesila na zid svoju diplomu i nakon svega upisala tečaj za njegovateljicu. Nakon što je uspješno položila sve module u rekordnom roku, uspjela se zaposliti kao njegovateljica starih i bolesnih Iraca. I tako sad za 12 eura po satu vozi po cijelom Dublinu i brine se za starce. Još je prerano reći hoće li napredovati i kada. Ja joj želim sve najbolje, ali ipak je pomalo žalim jer smatram da može puno više. Ona sama se ne žali. Radi puno i bori se, uzela je Irsko državljanstvo za sebe i djecu i od krvavog rada platila im najbolje škole. Jednom sam došla kod nje za nedjeljni ručak, a ona je djeci servirala tost i sir. Ja kažem: Ada, pa zar samo tost i sir za nedjeljni ručak? A ona meni kaže: Moja djeca žive teško, ali završit će najbolje škole, i jednog dana shvatit će da je cijela ta neimaština bila za njihovo dobro. Meni je došlo da se rasplačem. 
Pitam je: Ada, kakvi su vaši muškarci? A ona meni kaže: lijeni i nesposobni. Više vole živjeti na socijalnoj pomoći nego raditi. To su njene riječi.
Drugi bračni par iz susjedstva je iz Ugande. Kate i John su dvoje divnih mladih ljudi, s troje prekrasne djece. Najmlađa je autistična, pa Kate ostaje doma s njom i brine se za nju. Prima Carers Alowance, a John je knjigovođa u velikoj Irskoj kompaniji. Nisu bogati, ali oboje su situirani i dragi ljudi. Kad god mi je trebala pomoć, uvijek su priskočili, i ja njima. Nikad nisam nikakvih loših iskustava imala s njima.
Iskreno, oko mene u mojem naselju živi puno crnaca. Susjeda iz Nigerije, ulaz do mojega u zgradi, skoro godinu dana mi je svako jutro vozila kćer u školu. Djeca su se zajedno igrala.
I tu dolazim do djece. Gledam svoju Doroteu i klinčadiju iz naselja. Ima ih malo more, Irska je prepuna djece. Svi se zajedno igraju, i nema podjela među njima. Najbolji prijatelj joj je sin od te iste žene koja ju je vodila u školu. Stalno je kod mene u kući i toliko pristojno dijete nisam vidjela u životu. Pitam ja Doroteu ima li rasizma kod njih. A ona iskreno govori: kako koje dijete… kako je netko odgojen. Ona na sreću ima tolerantan odgoj pa ne gleda tko je koje rase nego kakav je čovjek. Ali kaže, ima onih kojima roditelji govore: nemoj se igrati s crncima. Posebno Poljaci. Netko bi rekao, ali ona ima samo 10 godina, što dijete zna… Ali ponekad u razgovoru i prepričavanju kaže da je u svađi netko Brianu rekao da je glupi crnac i „niger“. Ja je pitam kako se Brian osjećao. A ona kaže, pa bio je jako žalostan i zašutio je nakon toga. A kako se ti osjećaš, Dorotea? Pa i ja sam jako žalosna zbog toga, jer Brian je jako dobar dječak.
I to je Irska, priznali mi to ili ne.
Gabriel, moj sin, on je već veći, ima 15 godina i s njim se o tome može pričati na puno odrasliji način. Sretan je u školi, ide na 4 godinu koledža i nije više maleno dijete. Pitam ga kako je u školi što se tiče rasizma. On govori da se u njegovoj školi strogo kažnjava svaki rasistički ispad, ali ono što se događa iza škole ili u privatnoj sferi potpuno je drukčija priča. Ima podjela. Pričali mi o tome ili ne, postoje klanovi. Postoji klan Iraca, a postoji i klan imigranata. Kaže Gabriel da su najbolji đaci u školi redom djeca imigranata. Kad pitaš tko će dalje studirati, oni jedini dižu ruke. Oni su ovdje došli da bi uspjeli, a ne da bi primali socijalnu pomoć. Navikli su na težak rad i školovanje i imaju ambicije. 
Najbolja učenica u Doroteinom razredu i njena najbolja prijateljica je mala Britney. Crnkinja kojoj mater rađa već četvrto dijete a živi u socijalnoj kući i prima socijalnu pomoć. Od toga žive. Britney želi biti liječnica i sto posto sam sigurna da će i biti. Kad pitam Doroteu kakva je učiteljica prema njoj, ona iskreno kaže: učiteljica je ne voli jer je najbolja, a crnkinja je. Ona bi htjela da je mala Saoirse najbolja, ali Britney je puno pametnija. Pitam: a kako se Britney osjeća zbog toga? Dorotea kaže: često plače jer je učiteljica baš i ne voli. 
Sljedeće pitanje koje sam postavila djeci se ticalo njihovih simpatija i ljubavnog života. Pitam ih kako je to kad imaju cure i dečke, je li dozvoljeno miješanje rasa. Dorotea mi kaže da u njezinom razredu crnkinje imaju dečke crnce i obrnuto, a Gabriel kaže da je njemu svejedno, ali da je primijeti da Irci vole pomalo „egzotičnije“ djevojke, ali starci bi ih ubili da ih dovedu doma. Tako da se uglavnom druže i simpatiziraju među sobom.
Gabrielov najbolji frend je Irac. Pitam ja Christophera što on misli o tome? On kaže da većina njegovih prijatelja nema ništa protiv crnaca i imigranata. On sam vjerojatno nema čim mu je Gabriel najbolji prijatelj. 
Na kraju cijele priče, nekako ostaje da se zaključak nameće sam po sebi. Rasizma ima u svakoj državi, ni Hrvatska nije ništa bolja po tom pitanju. Sjetimo se samo silnih antagonizama Zagrepčana i Hercegovaca, Zagoraca i Dalmatinaca i „jadnih“ Bosanaca koje pak svi mrze a ništa nisu krivi. Kako bi se ponašali Hrvati da im je država prepuna izbjeglica iz Sudana ili Nigerije. Bog dragi zna… ali sigurno ne bi radili najbolje poslove u Zagrebu, osim ako ih Bandić posebno ne bi preferirao. Uvijek bi Hrvat imao prednost pri zapošljavanju i mogao bi birati bolje poslove. Isto je i s Ircima, barem tako vjerujem. Ako se na isti posao prijavi Irac, Poljak i Nigerijac, pogodite tko će ga dobiti. Poljak? Ili Nigerijac?
I za kraj, eto jednog istraživanja koje je provela agencija EU Agency for Fundamental Rights (FRA), a tiče se rasizma u Europi. Irska je druga najgora zemlja u Europi što se tiče rasizma. Istraživanje je pokazalo da su crnci u Irskoj suočeni s mnogim predrasudama u puno područja života, kao i izloženosti napadima i zlostavljanju. 51% njih u Irskoj izjavilo je da su iskusili neku formu rasnog zlostavljanja u zadnjih 5 godina. 13% je izjavilo da si iskusili fizički napad na osnovu svoje rase. U svoj toj ružnoj statistici 60% ih nikad nije prijavilo zlostavljanje ili napad jer nisu vjerovali policiji ili vlastima. Žalosna statistika.
Za kraj, mislim da je istinita. 
Nameće mi se zaključak da u Irskoj još uvijek nisu navikli da se ljudi doseljavaju i da su većina imigranata ovdje, uključujući i nas Hrvate, došli raditi i zaraditi. Još uvijek se žale na proklete imigrante koji im kradu posao. Ne shvaćaju da je i nama i crncima ovo jedina domovina koju trenutno imamo, jer nas je naša itekako izdala. I dok ne shvate da svi mi doprinosimo da bi njihova država prosperirala, plaćajući poreze i radeći u puno slučajeva poslove koji su njima ispod časti, ovakva statistika će biti realna i istinita. 
I zato, da, velika većina Iraca jesu rasisti, svaka čast onima koji to nisu. Vrijeme će pokazati hoće li mlađe generacije promijeniti taj trend, a ja se toplo nadam da hoće. I toplo se nadam da će se mali broj nas na svojoj koži osjetiti posljedice ne samo rasne, nego i nacionalne segregacije. 


it.

Još se nije stišala buka oko zadnjeg Irskog referenduma, onome o pobačaju, a Irci se već pripremaju na sljedeći. Ovaj put u igri je 37. amandman Ustava Irske, odnosno Zakon o blasfemiji. On će se održati za desetak dana, točnije 26.10.
Irski Ustav ponekad je slika i prilika koliko Crkva može biti umiješana u državu, zakonodavstvo i pisani moral. Pa je tako, preuzet iz britanskog zakonodavstva, svjetlo dana u davnim vremenima našao i ovaj zakon. Na stranu što su ljude u prošlosti vješali zbog njega, danas više nitko ne dobiva smrtnu kaznu jer je javno spalio Bibliju, ali on se očituje u svakodnevnom životu i više nego što bi trebao. Zakonom je zabranjeno bilo kakvo izrugivanje katoličkoj (ali samo katoličkoj!!!) vjeri, Bogu, Bibliji itd. i zaista za takvo nešto možete biti osuđeni i završiti do dvije godine u zatvoru. Također, posljedica je velika cenzura na televiziji i u novinama, koje se bore s time već desetljećima, nastojeći migoljiti između tog zakona i slobode govora.
Tako je pod taj zakon 1980. pao i čuveni uradak dečkiju iz Monty Phytona „Život po Brianu“, koji je proglašen duboko blasfemičnim i zabranjeno mu je prikazivanje na Irskoj televiziji i kinima. Nadalje je tu bilo i kazališnih predstava, nasilnih i erotičnih filmova, ukratko koječega.
Naravno, dolaskom moderne Irske, na tapetu je došao i 37. amandman, koji možda danas zaista nema nikakvog smisla u društvu koje otvoreno priča o svemu i gdje se sloboda govora cijeni iznad svega. Zato je organizacija „Irski ateisti“ glasno pozdravila ovakav referendum, za koji su se u suradnji s određenim političkim strankama zalagali desetljećima.
Kažu: „Podržavamo pravo slobode izražavanja, kao i pravo na bilo koju religiju ili uvjerenje, te raskid između države i Crkve. Irski zakon o blasfemiji negira sve ove stvari i nema mu mjesta u jednoj modernoj republici poput Irske.“
Ako se referendumom prihvati promjena, ovaj zakon bit će trajno uklonjen iz Irskog Ustava.
Zasad se po anketama čini da je većina građana Irske za njegovo uklanjanje, tako da nekog iznenađenja ne bi trebalo biti. Nakon povijesnog referenduma u kojem su se žene izborile za pravo na pobačaj, čini mi se da polako još jedan zakon odlazi u prošlost. Je li to još jedna pobjeda moderne Irske ostavit ću da raspravlja netko drugi. No meni osobno se čini da Irska nakon dugo stoljeća konačno postaje sekularna država, a moć katoličke crkve polako i uporno blijedi. Što će to donijeti idućim generacijama, koje ionako žive u nekim modernijim vremenima i svjetonazorima, pokazat će budućnost. Ovaj zakon korak je do toga da se katoličkoj crkvi u Irskoj potpuno oduzme moć, a znamo da sada drže školstvo i socijalnu skrb. Već dugo se određene političke stranke zalažu da se Crkva potpuno odijeli od države. Nama ostaje da budemo svjedoci kako demokracija pobjeđuje u razvijenim zemljama. A Crkva koja je donedavno u Irskoj imala veliku moć i vlast čini se, pretrpjet će još jedan poraz.

Irska je već nekoliko godina za redom najbrže rastuća ekonomija u Europi, s rastom od 7,8% godišnje. Godišnje! Lijepo je čuti da smo i mi koji smo ovdje doselili dio te rastuće ekonomije, da nekako doprinosimo tome i da smo se spasili siromaštva. Pričajući s ljudima koji su ovdje, svi se slažu da posla ima napretek i da je jedini problem visoka cijena stanova. Svejedno, nekako se uzdamo da će se i taj problem riješiti. 2017. godine u Irskoj se otvorilo 55000 radnih mjesta. Za 2018 godinu predviđalo se još i više. S rastom gospodarstva raste i potrošnja. I nekako, kad čovjek čita novine, ima osjećaj da u Irskoj teče med i mlijeko i da stvari ne mogu biti bolje, štoviše, bit će još bolje. 
Gdje se onda tu uklapa članak iz novina koji tiho priča o jednoj drugoj strani Irske, a to je Irsko siromaštvo. Čovjek bi pomislio da u jednoj takvoj rastućoj ekonomiji sirotinje nema, a ipak statistike pokazuju da čak 16,5% Irskog stanovništva živi na samoj granici ili u siromaštvu. Zarađujete li manje od 250 eura tjedno, po Irskim standardima ste siromah. 
Teško da ćete negdje u svjetskim naslovima, a pogotovo u Hrvatskim novinama,  pročitati da u Irskoj ima 8,500 beskućnika, od kojih je više od 3,000 djece. Ljudi su to koji su se našli u situaciji da su izgubili kuće i stanove, neki su izgubili posao, neki su jednostavno beskućnici jer su to izabrali… svima je zajedničko da žive u hitnoj akomodaciji, hotelima koje plaća država i slično. Neki od njih su doslovno na ulici. Spavaju pred ulazima, Focus Ireland im dijeli vreće za spavanje kako ne bi podlegli oštroj i hladnoj Irskoj klimi. 
Gdje se dakle uklapa ta slika kad gledamo fotografije nasmiješenih ljudi ispred Temple Bara ili nepregledne kolone turista na St. Patricks day?
Idemo se još malo baviti statistikama.
790,000 ljudi u Irskoj živi u siromaštvu, barem tako tvrdi Irish National Anti-Poverty Strategy. Oni jednostavno ne mogu održati adekvatnu razinu kvalitetnog života, jer imaju premala primanja.
18% odraslih ljudi koji su siromašni imaju poslove. Unatoč tome, ne zarađuju dovoljno da pokriju osnovne troškove za život za sebe i svoje obitelji. Irci ih zovu „siromašni radnici“.
Postoji veliki jaz u razini primanja u Irskoj. Većina ljudi radi na minimalcu, a samo jedan mali broj ljudi privređuje puno. Što se tiče regija u Irskoj, i tu postoje razlike. Istok i jug Irske ima manji broj siromašnih po glavi stanovnika, dok se taj broj penje u ruralnim i zapadnim sredinama. 
Kad pričamo o siromaštvu, ljudi s određenim tjelesnim ili psihičkim nedostacima, te djeca, u većem su riziku da budu siromašni nego odrasli, zdravi ljudi. 
Obitelji s jednim članom koji privređuje imaju tri puta veću šansu za siromaštvo od obitelji u kojima radi oboje roditelja. 
I možda najbitniji problem, najam stanova i ostalih nekretnina, te cijena istih, rastu 6 puta više od Europskog prosjeka. Rezultat je da, uz rast cijena namirnica, obitelji imaju poteškoća podmiriti osnovne troškove stanovanja. To i jest najveći uzrok beskućnika, čiji broj je od 2016. godine narastao za 17%. 
Koliko god da čitam i istražujem, ne mogu se oteti dojmu da ne razumijem baš kako Irska vlada misli riješiti taj problem. Imaju oni nacionalnu strategiju, koja kaže da bi digli minimalac do 2020. godine na 11 eura po satu, ali u isto vrijeme cijene nekretnina i najma vrtoglavo rastu. Mislim da neće pomoći ni dizanje FIS-a za 5 eura, niti dizanje dječjeg doplatka. Uzalud sve mjere koje pomažu samohranim majkama, ako je cijena vrtića u Dublinu 800 eura. Nijedna neće imati računicu da ide raditi. 
A onda, opet, čitajući statistike, gledam u susjedstvu samohranu majku, rođenu Irkinju, koja ima dvoje djece i zarađuje oko 350 eura tjedno. Država joj kroz Rent Allowance pomaže da ima gdje živjeti s djecom. Meni država ništa ne plaća, jer navodno imam preveliku plaću. Daleko je njeno siromaštvo od onoga na koje smo mi u Hrvatskoj navikli. Čisto sumnjam da je ijedno dijete u Irskoj zapravo gladno, s praznim frižiderom u kutu trošne kuhinje. Kad im pokazujem slike potrebitih iz Hrvatske, samohranih, u trošnim kućicama bez vode i grijanja, bolesnih, starih bez ikoga svoga, oni priznaju da im je ipak bolje. 
Granica siromaštva u Irskoj i ona u Hrvatskoj kao nebo i zemlja je. Irci se zgražavaju kad čuju da ima roditelja koji djeci ne mogu kupiti uniforme ili im dati džeparac za školu, a ja mislim… Bože dragi, pa tako živi pola Hrvatske, na kredit, na rate, u siromaštvu i bijedi. Kažu, ima u Irskoj djece kojima roditelji ne mogu svaki dan priuštiti kvalitetan mesni obrok. Ima toliko djece u Hrvatskoj kojima je obrok u školi ili vrtiću jedino što će uopće pojesti taj dan. 
I zato dolazim do zaključka da, bez obzira na to što ima bezbroj mana, Irska svejedno koliko toliko brine za svoje siromahe. Brine za samohrane majke koje ne mogu raditi, za očeve koji primaju FIS da bi zaradili dovoljno da djeca ne budu gladna. Brine koliko toliko i za one koji nemaju svoju nekretninu kroz Rent Allowance, HAP… njihovo mjerilo siromaštva razlikuje se od hrvatskih mjerila. Ako pitate Hrvatsku vladu, mi smo bogata zemlja. Spočitat će vam mobitele i aute kao da su svjetsko čudo. a ustvari smo teška sirotinja. 
Mi koji smo pobjegli iz pravog siromaštva, mi se ne žalimo. Zasukali smo rukave koliko tko može i borimo se iz dana u dan u stranoj zemlji koja nam je postala majka. Šaljemo tu i tamo koji euro doma, pomažemo i one koji nemaju koliko možemo, sve kako je kome „grah pao“. Moja susjeda koja po Irskim mjerilima živi na granici siromaštva ljetovala je u Lanzarote ove godine. Većina Hrvata more može samo sanjati, kamoli Španjolsku. 
I zato, nekako sam skeptična na sve ove napise o Irskom siromaštvu. Posebno kad dolaze u zemlji koja je donedavno bila uistinu siromašna. Zar se Irci ne sjećaju svoje povijesti? Jesu li tako brzo zaboravili da prije Keltskog tigra nisu imali ništa? Ili se danas moderna Irska uspoređuje s jednom Švedskom ili Norveškom, u kojima navodno siromaha nema?
Bilo kako bilo, ostaje im gorući problem kako riješiti cijene stanova i toliko beskućnika. Živi bili pa vidjeli kako će to za par godina biti. 
A do tada, stvari i nisu baš toliko loše. Irci su tvrdokoran narod. Istraživanja iz 2017. godine pokazuju da je Irska 15. najsretnija država na svijetu. Barem su se Irci tako izjasnili. Pa možda i nas ta sreća malo zahvati. Zaslužili smo. 

​Kad god pričam telefonom s nekime od svojih, uvijek me pitaju: „I, je l' pada kiša tamo gore?“. Iskreno, ako zovu preko jeseni, zime i proljeća, uglavnom kažem da pada. I govorim istinu. Nekad i ljeti. Ali ovo ljeto me potpuno iznenadilo. Kiša nije pala već mjesec dana i čini se kao da i neće. Onako, od srca, nadam se da je neko globalno zatopljenje zahvatilo Irsku pa da će od sada tako biti. Iako znam da vjerojatno neće.
Pričam sa starim Ircima. Kažu, zadnji put je ovako toplo bilo 1976. godine. Novine potvrđuju njihovu priču. Ja se pitam, što je ovo? Prvo onaj snijeg, a sad ljeto. Ljeto u Irskoj. Čisti oksimoron.
Nadalje kažu, redukcije vode. Redukcije vode u Irskoj gdje voda pada s neba skoro svaki dan? Da, ali sad kiša nije padala već jako dugo.
Uglavnom, Irci skapavaju. 22 stupnja su u zraku… Ne mogu spavati od vrućine, rasprodani su klima uređaji i sve moguće hladilice…
Pitala bih ja njih kako bi bilo da kao mi Hrvati usred bijelog dana ostave crni auto na parkiralištu i onda uđu u njega… malo zateturaš i onesvijestiš se na sekundu pa voziš dalje. Naravno pod pretpostavkom da nisi dobio opekotine drugog stupnja kad si primio volan. Oni ne znaju za onaj osjećaj kad po žarkom suncu ideš na posao u pol 8 ujutro i sve ti se zalijepi do posla, a još osam sati moraš odraditi. Ako imaš klimu, sretan si čovjek. Odmah zaboraviš da ti je plaća mala. 
Kažu, moraju nanijeti kremu za sunčanje da ne izgore. Naravno kad su svjetloputi. I neki od nas su, pa nismo znali što je krema za sunčanje do 15. godine. Ženskice su njihove ionako preplanule od lažnog tena kojekakvih krema i sprejeva. 
Kad smo već kod ženskica (pardon i ja sam žensko i zaista nisam ljubomorna), toliko gole kože i kratkih hlačica ni na moru nisam nikad vidjela. Penney’s je izbacio ljetnu robu još na proljeće, i odonda hodaju golih trbuha i nogu. Vrhunac mi je ona njihova kombinacija mrežastih čarapa, kratkih hlačica i tenisica. Ne znam čemu se iznova čudim svaki put.
Plaže su im prepune. Sunčaju se, kupaju, uživaju… bila sam i ja na plaži jednom, priznajem. Umočila sam noge u vodu i odustala istog trenutka. Sad barem znam tko su oni ljudi koji se kod nas na moru kupaju u 10. mjesecu na divljenje i čuđenje prisutnih domorodaca. 
Danas pak čitam, vidjeli su zmiju u nekom parku… prvo mi je palo na pamet da je netko poludio od previše alkohola na suncu. Nisu navikli. Na sunce mislim. 
Gledam po Dublinu ujutro kad idem na posao, džankiji spavaju bez vreća za spavanje. Kod mene u coffee shopu sad uglavnom kradu limenke coca cole, prevruće im je za sendvič.

I tako, kad me pitaju kakvo je ljeto u Irskoj, ja kažem dobro. Raditi se mora, toplo je hvala Bogu, ali daleko je to od ljeta na koje smo mi navikli. I polako postajemo kao Irci, uvijek se žalimo na vrijeme. Ili nam je zima, ili je kiša, ili puše, ili je pretoplo.
Ali činjenica je da nam je drago da smo konačno i ovo doživjeli, iako kažem opet, ne znaju oni što je ljeto i vrućina. Da se temperatura ovdje digne na 35 stupnjeva, padali bi kao muhe. Srećom pa je visokih 22 stupnja, koje uz toliku vlažnost zraka daju osjećaj da je puno toplije i sparnije nego što jest. I da, nadam se da će to potrajati, jer već iduće godine moglo bi nas zadesiti pravo irsko ljeto, ono na koje smo navikli, ono iz starog vica kad je barem kiša toplija. 
I zato, hladno pivo u ruke, uživajmo i maštajmo o brčkanju u pravom toplom moru, tamo gdje je terasa tik uz plažu i gdje cvrčci pjevaju dan i noć… a zasad, budimo sretni što je ovako toplo.

​Prošli tjedan Irski predsjednik Higgins primio je štićenice famoznih Magdaleninih praonica. Oko svega se u zadnje vrijeme digla velika prašina. Enda Kenny ispričao im se još 2013. godine u saboru, ali jedna od najvećih irskih sramota kao da još uvijek ne jenjava.
Higgins se javno ispričao žrtvama domova Sestara Marije Magdalene, njih čak 260 koje su došle na prijem, iako je pravi broj žrtava oko 10000.   Kao što ste vjerojatno gledali u istoimenom filmu, u Irskoj su postojale kuće u koje su se proteklog stoljeća zatvarale samohrane majke, preljubnice ili prostitutke. Postajale su Sestre Marije Magdalene, i jedna je to od najvećih sramota moderne Irske države. Iako okrutan i sablažnjiv, film navodno nije daleko od istine. 
Između 1922. i 1996. deset tisuća mladih žena poslano je u praonice rublja, da bi tamo prale za bogate i brutalno bile zlostavljane od strane časnih sestara. Premijer se ispričao žrtvama i njihovim obiteljima, međutim žrtve su zatražile i odštetu, na čemu se intenzivno radi proteklih 10 godina.
Mala je to kompenzacija za tisuće mladih žena kojima je oduzeto djetinjstvo i koje su zatvarane u radne kuće koje je vodila katolička crkva.
Kroz razdoblje od 70 godina, procjenjuje se da je 10 000 žena završilo u “praonicama Marije Magdalene, da bi bez ikakve plaće izvršavale težak rad pod paskom redovnica koje su ih nerijetko i zlostavljale. Neke su tamo poslane jer su bile djeca neudatih majki, neke zbog izdržavanja tako minornih kazni kao što je neplaćanje karte u autobusu. 
Nevjerojatno je da se zadnja takva praonica, koja je radila za potrebe jednog lanca hotela, irsku vojsku i čak tvornicu Guinness, zatvorila tek 1996 godine. Da dobro ste pročitali, 1996. godine. 
Badava je bivši premijer davao isprike za stigmu i uvjete, nazvavši to produktom “stroge i beskompromisne Irske”. Žrtve traže više od formalne isprike, jer smatraju da je takva kazna bila stroža od primjerice zatvorske, utoliko jer je naprosto bila doživotna. 
Nakon istrage od 18 mjeseci, utvrdilo se da je jedna od četiri žene tamo bila poslana od strane državnih institucija, 10 posto od strane obitelji a 19 posto svojevoljno.
Žrtve su naravno odbile ispriku, te zatražile kompenzaciju od strane države i napose katoličke crkve.
Možda bi bilo najbolje poslušati priče samih žrtava koje su odlučile izaći u javnost. Maureen Sullivan, koja danas ima 60 godina i koja je najmlađa poznata žrtva, imala je samo 12 godina kad je oduzeta iz škole te odvedena u Good Shepherd Magdalene Laundry  u New Ross, County Wexford. Sve to zato što joj je umro otac a majka joj se preudala. Izlika je bila ta da će joj se omogućiti daljnje školovanje, ali ona sam kaže da od tada nije primila nikakvo obrazovanje. Kaže da već 48 godina živi s duhovima oduzetog djetinjstva te rada poput roblja, i zahtijeva ispriku i odštetu ne samo od države nego i crkve jer su joj oduzeli obrazovanje, ime, identitet i život sam po sebi.
Nadalje govori, u dane kad je radila u praonicama, jela je samo kruh i kašu, te je navečer izrađivala krunice. Kad bi došla inspekcija, sakrili su je, jer je bila ustvari premlada da bi radila težak posao pranja rublja. 
Procjenjuje se da je 10 000 mladih Irkinja, koje su tehnički bile još djeca, poslano u rad u praonice gdje ih se prisiljavalo na težak rad i gdje su cijelo vrijeme bile pod paskom režima redovnica koje su vodile te institucije. Vikendom, umjesto da se igraju, ribale bi podove obližnjih crkvi. 
Utemeljene u 19. stoljeću, praonice su utemeljene kao zatvor za prostitutke. Međutim vremenom su se počele koristiti kao utočište za siročad, samohrane majke koje nisu imale kamo, djevojke koje su ostale trudne i ostale napuštene od strane “moralne” države, djecu koju roditelji zbog siromaštva nisu mogli uzdržavati, ili naprosto za djevojke koje su bile prijetnja “moralu” crkve jer su flertovale ili bile prelijepe.
Najveća većina djevojaka tamo bi završila jer nisu platile kartu ili su nešto ukrale, iako je bilo primjera i da su završile zbog ubojstva ili pobačaja. 
Jedna od žrtava, također 60 godina stara, Mary Smith, život je provela u praonici jer joj je majka također bila tamo kad je ostala trudna. Uvijek gladna, obespravljena, oduzete imovine i života, danas je ruina od žene koja tvrdi da joj je život potpuno oduzet i uništen.
Sve te žene poznate su pod stigmom imena Maggie, što je sinonim za prostitutku, iako je samo malen broj žena tamo ustvari završio zbog prostitucije.
2011 godine UN je zatražio da se provede istraga o Magdaleninim praonicama. Sve gore navedeno rezultat je iste istrage koju je provela moderna irska vlada. 
2002. godine snimljen je i film o praonicama koji je postigao svjetsku slavu i barem naoko razotkrio užase koji se skrivaju kad se “moralna država” suočava s danas uobičajenim stvarima.
Slaba je to utjeha žrtvama, ali i pouka kako naizgled moderne države imaju svoje duhove koji ih proganjaju i čije obrise okrutnosti još dugo pamte generacije izgubljenih žena. Gledajući danas Irsku 21. stoljeća, informatiziranu I bogatu, teško je i zamisliti da su još donedavno postojale institucije poput Marije Magdalene. Slaba je to utjeha ženama, koje su na vlastitoj koži okusile koliko okrutna crkva i država mogu biti napose prema malim grešnim ljudima. Crkva u Irskoj šuti, pretvarajući se kao i uvijek, da će problem nestati sam od sebe, a nama koje nepravda boli ostaje gorak okus. Irska kao napredna zemlja mora još puno raditi da bi se oslobodila dUhova prošlosti, i za njen boljitak nadajmo se da će to i uspjeti.

Inbox mi je već danima zatrpan pitanjima prijatelja. Sve ih zanima jedno: kako je prošao referendum? Iz udobne fotelje u Dublinu pratim već danima sve dnevne novine, na odlasku s posla prolazim kroz centar gdje uzimam kojekakve letke i propagandne materijale, ali sve ne komentiram. Nije da me ne zanima ili da me se ne tiče, nego sam davno napisala članak o pobačaju u Irskoj koji nije donio baš neke najpozitivnije komentare. A druga stvar, nisam (još) državljanka Irske, pa se čini kao i da se nemam baš pravo miješati.
No, komentirati možemo zar ne?
Tko se od nas ne sjeća svih tih prosvjeda na ulicama, blokiranog centra Dublina na nekoliko navrata, prošlogodišnjeg sukoba pro choice i ostalih aktivista u Dame streetu? Bila sam ljuta što ne mogu doma, što nema taksija ni za lijek, i nije mi baš bilo jasno kako se toliko žena može dići na noge i izaći na ulicu s transparentima? Potajno, nenavikla na pravu demokraciju, divila sam se njihovoj borbenosti i zalaganju za promjene. Iako sam bila ljuta jer su blokirale Dublin.
A onda sam počela malo čitati i studiozno proučavati zašto su one ustvari na ulicama? Mislila sam, uz toliko državne pomoći majkama, zašto uopće žele legalizirati pobačaj u Irskoj? Što im fali? Država im je socijalna, 6. u Europi po pravima žena i djece, pobogu pa što bi one još htjele? Imaju Single parent allowance, imaju FIS… mi u Hrvatskoj sanjamo o tome. Hranimo djecu jadnu do 30. godine jer nemaju kamo i kako, pa se opet nekako snalazimo. Imamo mi i Željku Markić kojoj se smijemo u tišini doma svoga jer nas baca nazad u 16. stoljeće… 
A onda je naš irski vrli premijer, mlađahni Indijac Leo Varadkar, jednom prilikom rekao: Irska je spremna za referendum o pobačaju. Bila sam skeptična. Crkva je ovdje jaka, biračko tijelo katoličko, ma to nikako neće proći. I tjednima prije samog referenduma, u razgovorima s prijateljicama, znala bih reći: ma nema šanse da im to prođe.
Jesu li Irkinje ustvari glasale za pobačaj? Činjenica je da ih 4000 godišnje odlazi pobaciti u Britaniju, a gdje je još Nizozemska i ostale liberalne zemlje? Dakle, licemjerno bi bilo reći da pobačaj u Irskoj ne postoji. Ima ga, ali za to treba otići preko bare… 
Mislim da je krivac ustvari taj nesretni 8. amandman koji je u povijesti donio niz bizarnih slučajeva, od kojih ću navesti samo neke.
Slučaj X je donio referendum 1992 godine. Naime, 13 godišnja djevojčica je zatrudnjela nakon silovanja i sud joj nije dopustio da napravi pobačaj, bez obzira na to što je prijetila da će se ubiti. Na kraju joj je ipak dopušteno da otputuje u Veliku Britaniju napraviti pobačaj, a sam slučaj izazvao je proteste diljem zemlje i ponovni referendum. Donesen je 12. amandman koji doduše nije dozvolio pobačaj gdje postoji pokušaj samoubojstva majke, ali on garantira da je dozvoljen odlazak na pobačaj u stranu državu ako postoji mogućnost suicida majke. 
2014. godine žena koja je proglašena klinički mrtvom održavana je na životu od strane liječnika, unatoč želji njene obitelji da ju se isključi s aparata. Liječnici su željeli spasiti život njenom djetetu iako je ona praktički umrla. Cijeli slučaj dospio je na sud, a samim time i pred crkvene dužnosnike, te su na kraju ustvrdili da dijete ne može tako dugo poživjeti u maternici, i jadnu ženu isključili s aparata. 
Te iste godine, mlada trudnica kojoj nisu dozvolili da pobaci, štrajkala je glađu. Dijete je na kraju porođeno carskim rezom.

2012 godine jedna druga trudnica imala je spontani pobačaj, ali liječnici su odbijali abortus jer je djetetovo srce još kucalo. Na kraju je umrla, a njena smrt bila je uzrok velikim prosvjedima te istrazi u Ministarstvu zdravstva. Njeno ime je bilo Savita Halappanavar.
Smrt Savite Halappanavar, stomatologinje indijskoj porijekla je bila kap koja je prelila čašu Irskim ženama. Dovelo je to do masovnih prosvjeda na kojima se tražilo da se konačno ukine 8. amandman. Njen primjer bio je jedan od onih na kojima se vidio sav apsurd tog zakona, jer je nakon spontanog pobačaja umrla od sepse, a sve zato što je djetetovo srce, iako nije imalo nikakve šanse da preživi, još uvijek kucalo. Ali njen slučaj digao je na noge sve pro choice organizacije ne samo u Irskoj nego i diljem svijeta. Pa ipak, ondašnji premijer Enda Kenny, odbio je organizirati referendum i pravdao se svim mogućim Irskim zakonima i istragama do kojih je njena smrt dovela.
Što je ustvari najveća tragedija zabrane pobačaja u Irskoj i 8. amandmana? 
Nije tajna da se od 2012. godine, nakon tog slučaja, donio novi amandman koji je omogućio ženama da bez pravnih posljedica odu pobaciti u Britaniju ili Nizozemsku. Ali činjenica je isto tako, da žene za vrijeme trudnoće nisu mogle dobiti lijek ako su se ozbiljno razboljele, ako je taj lijek bio štetan za dijete. Jer pravo djeteta bilo je izjednačeno s pravom majke. Rezultat je bizaran, da ne možete kao trudnica dobiti najosnovniji lijek. Mnogo žena je tako umrlo od raka, dijabetesa, te raznih bolesti koje su u velikoj većini slučajeva lako izlječive u ranoj fazi ili uz adekvatno liječenje.
U 35 godina koliko je taj amandman bio na snazi, nebrojeno mnogo žena je umrlo. 
2014. godine, mlada suicidalna žena je dobila zabranu od suda da pobaci. Štrajkala je glađu toliko dugo dok dijete nije porođeno carskim rezom. 
2002. godine, žena s fetusom koji je bio abnormalan otputovala je u Britaniju na pobačaj, njeno pismo irskim dnevnim novinama dovelo je do ponovnih prosvjeda i govorom o ukidanju tog zakona. Podnijela je Europskom sudu za ljudska prava tužbu protiv Republike Irske, te ju dobila. 
U svibnju 2007, Irska ipak nije zabranila  17ogodišnjoj djevojci da otputuje u Britaniju i pobaci jer je fetus imao anencefaliju.
Amanda Mellet je ostala trudna 2011 godine, ali je fetus bio abnormalan bez mogućnosti da preživi. Otputovala je u Britaniju na pobačaj i tužila Irsku Ujedinjenim Narodima. Na kraju joj je Irska morala platiti 30000 eura odštete.
Ali na stranu sad pobačaji… Koliko je tek jadnih Irkinja umrlo jer po tom istom amandmanu nisu mogle dobiti adekvatan lijek ako je štetan za dijete? 
Mislim da su svi ovi slučajevi doprinijeli da se taj zlosretni amandman konačno ukine i da Irska zakorači u 21 stoljeće. Slažem se s premijerom i s ministrom zdravstva, ovo je jako velika pobjeda demokracije, a posebno ženskog dijela populacije. Zadnji puta kad je bio referendum, 1983 godine, većina žena koje su danas glasovale, bila su tek djeca ili se još nisu ni rodile. Dobar je to argument za promjenu stanja u društvu. A možda je ipak presudilo to što se u tjednima prije glasovanja, registriralo 140000 novih birača, masovno mladih, koji su stali na stranu žena. 
Bilo kako bilo, evo što je rekla aktualna Irska vlada: izjava njihovog ministra zdravstva govori za sam kraj najbolje: 
„U vladavini 8. amandmana, mi smo rekli ženama da uzmu vlak, brod ili avion, a danas im kažemo, uzmite našu ruku. Mi, vlast, danas smo poslušali naše šefove, a to je narod, to su žene.“ 
Leo Varadkar, Irski premijer, slavio je s tisućama ispred Dublin Castlea, i u vrlo nadahnjujućem govoru, zaključio: „Danas je povijesni dan za Irsku, tiha revolucija je pobijedila i ovo je djelo demokracije. Stotinu godina je prošlo otkad su žene dobile pravo glasa, a mi danas kao narod stojimo ovdje i kažemo da im vjerujemo da mogu napraviti svoje vlastite izbore i odluke. Za mene, ovo je također dan kad kažemo, NE VIŠE, ne više liječnicima koji govore pacijenticama da se ništa ne može učiniti, nema više putovanja preko mora do Britanije, nema više stigme i vela tajnosti, a izolacija i breme srama i krivnje više ne postoji.“
I ja se slažem. Demokracija je pobijedila. Irske žene su pobijedile. Pobijedila je mladost. A nama ostaje samo za gledati kako se ustvari mijenja svijet, što je potrebno da se promijene stvari u društvu, i kako na kraju postati šefovi svojoj vladi, a ne ona nama. Barem je to pouka koju sam ja izvukla iz svega, a Irkinjama čestitam što su se izborile i želim im sve najbolje. Nadam se da će se još više popeti na ljestvici ženskih prava u Europi i svijetu.

​Iskreno, kad su u Irskoj najavili snijeg, ja sam se slatko nasmijala. Sjetila sam se svih onih scena iz Zagreba kad je Bandić rekao da će ga pojesti kao Batman, sjetila sam se one lijepe idile iz prethodnog života kad se ujutro probudiš a ono snijeg pada kao lud, sjedneš u auto, staviš lance i odeš na posao, a djeca u školu. Tako da, kad je u novinama izašla vijest o strašnoj oluji simbolično prozvanoj Beast from the east, odnosno Zvijer s istoka, ja sam prvo pomislila, kakvo prikladno ime za nekog boksača ili ultimate fightera. Tješila sam kolege Irce da snijeg nije ništa strašno, a oni su se ponašali kao da će biti smak svijeta i lijepo mi govorili da se pripremim, jer ja ne znam što je to kad padne snijeg u Dublinu.
I tako, na sve njihove katastrofične prognoze meni je naprosto bilo smiješno. U Hrvatskoj, posebno u kontinentalnom dijelu, snijeg je normalna pojava. Počisti se i drugi dan sve profunkcionira. Snijeg u Dublinu padne svakih deset godina, pa ne može biti toliko strašno.
A onda je jedne noći pao snijeg u Irskoj. Dan prije Irci su znali što i kako će biti, poučeni primjerom iz 1982, kad je 25 cm snijega zatrpalo Dublin pa su ostali bez kruha i mlijeka i osnovnih potrepština na tjedan dana. Zato su opustošili trgovine, pokupovali na brzinu sav kruh, mlijeko i alkohol i dobro se pripremili. Mi smo se doma još uvijek smijali.
Dan prije snijega, otišli smo u tjednu nabavku kao i obično, i ostali šokirani. Police su zjapile poluprazne, pa nam više i nije bilo do smijeha. Poveli smo se njihovim primjerom i kupili zadnji kruh i potrepštine za tjedan dana. Koliko grozno ustvari to može biti? Sad već pomalo sumnjičavi, s knedlom u grlu, snabdjeli smo se svime i svačime, naročito s mačjom hranom da ne bismo sami završili kao hrana kad nastupi mačja glad.
Na dan kad je snijeg zatrpao Irsku, otkrila sam prvi put što je to snježna oluja. Sva moja iskustva iz Zagreba pala su u vodu. Možda narod u Lici zna što je zima, ali ja svakako ne znam. Prvo su me zvali iz hotela nasuprot moje zgrade, u kojem radim. Nitko se nije pojavio na poslu. Trčala sam od recepcije do restorana do bara, pokušavajući u dvije smjene zamijeniti 3 zaposlenika koji se nisu pojavili. Rekoh, sutra će biti bolje. Sutra je bilo još gore. Zatvorene škole, ceste neočišćene, dućani zatvoreni… Irci su sve lijepo zatvorili i amen. Nitko ne ide nikuda. U tom trenutku postalo mi je jako drago što sam se opskrbila s tjednom nabavkom. Tih par minuta koliko mi pješice treba do posla nikad nisam iskusila takav vjetar i oluju. U stanu se grijanje palilo svakih pet minuta i svejedno je bilo hladno iako je vani bilo oko nule. Definitivno sam saznala: snijeg u Irskoj i snijeg u Hrvatskoj nisu ista stvar.
E sad, možemo li ustvari kriviti Irce da su neorganizirani i da je najlakše sve zatvoriti? Ok, ceste zaista nisu bile nimalo počišćene. Autobusi  nisu vozili. Nitko nije vozio. To se u Hrvatskoj ipak ne događa. Ali što bi se dogodilo da Dublin primjerice uloži novac u ralice, ljude koji će ih voziti i održavanje strojeva, a snijeg realno padne svakih deset godina? Je li to isplativa investicija i hoće li zaista svijet propasti ako poduzeća i škole ne rade tri dana? Da ne pričamo da ljudi ipak riskiraju putujući na posao i školu… ne znam, nisam pametna.
Mislim da si jedna bogata država kao što je Irska može dozvoliti da zadrži ljude po kućama na dane kad je ovakva nepogoda, jer ovo je zaista za njih bila vremenska nepogoda. Oni nisu navikli na snijeg, nemaju zimske gume, nemaju sistem grijanja predviđen za takvo vrijeme… kad padne snijeg, sve staje. 
Sve njihove najave i prognoze, njihov red warning, meni sve to ima smisla iako sam se tome prije smijala. Imalo mi je smisla i kad je puhala Ofelia, ima mi smisla i sad. Zašto riskirati, posebno u zemlji u kojoj su svake vrste odšteta i tužbi normalna stvar i pravo? Razumijem i tvrtke koje su rekle zaposlenicima da ostaju kod kuće. Ima li smisla riskirati da ti se zaposlenik ozlijedi putujući na posao i tuži te? Ima li smisla da djecu tjeraš po tom vremenu da idu u školu, kao da ne mogu nadoknaditi tih par dana?
Najviše što me ustvari zaprepastilo je da su sklonili beskućnike. Čitala sam u novinama da je svim beskućnicima koji su odbili ići u hitan smještaj, oduzeto pravo glasa po Mental Health Act, 2001., i na brzinu su ih prisilno smjestili u bolnice. 
Tako da, bez obzira na to što se čini da je među Ircima zavladala panika i svi svjetski mediji su prenijeli problem kao oličenje nesposobnosti nošenja s jednostavnom situacijom kao što je snijeg, ja mislim da su se ponijeli dobro.
I uostalom, u cijeloj toj Best from the east, nije bilo niti jedne smrti, nego se čini kako je cijela nacija tih nekoliko dana uz pivicu i dobrodošao mali godišnji odmor, uživala u tako rijetkoj pojavi kao što je snijeg. Možda je tako i najbolje. A pouka meni osobno je, uvijek slušaj stare Irce kad ti nešto govore, obično oni najbolje znaju kako je. Ubuduće, kad objave Red warning za oluju ili bilo kakvu nepogodu, prvo pravac Lidl po kruh, mlijeko i toaletni papir, i naravno velike količine pivice. Za svaki slučaj. Ipak smo u Irskoj.

​Jedan moj prijatelj iz Hrvatske uporno kad sjednemo na kavu ponavlja da bi radije bio sirotinja tamo nego prao WC-e u Irskoj. To bi valjda trebalo značiti da svi koji smo ovdje u Irskoj peremo WC-e i trebalo bi nas biti sram. Ili je đavao kojeg poznaješ ipak u glavi većine ljudi bolji od nepoznatog đavla. Daleko od toga, nitko nas ustvari nije tjerao u nepoznatu zemlju. Otišli smo u potrazi za boljim životom, barem većina od nas. Većina ovršenih, blokiranih, siromašnih, kupila je zadnjim novcima kartu u nepoznatom smjeru, jer ipak je strana zemlja nepoznata, koliko god mi po Facebooku čitali i informirali se. Ima doduše i takvih koji su otišli ne bi li napredovali, dobili prestižnije poslove, utvrdili svoju karijeru… Pa ipak, ja ovdje govorim o većini nas, malih ljudi, sa svojim strahovima i težnjama i nesigurnostima. Govorim o nama koji radimo po skladištima, dućanima, coffee shopovima, hotelima. Nek se nitko ne osjeti prozvan.
Kad smo sletjeli u Irsku, ustvari smo tek tada shvatili što nas čeka i da povratka sada nema. Skoči u vodu i plivaj, braco. Pps ne možeš dobiti bez posla, posao uglavnom bez pps-a, zdravstveno kao naše ne postoji, a još ako imaš djecu, jao si ga tebi. Em ne pričaju engleski, em su svi pod stresom, em moraš u startu kupiti uniforme i knjige. Ako radiš, tko će ih voditi u školu, ako ne radiš, od čega ćeš živjeti? Svaki početak je težak, ali na ovo te nitko nije pripremio. Našao si se u jeku housing krize, stanova nema i ne možeš ih dobiti samo tako kao u Hrvatskoj, bez referenci. Pa se još ponad svega nađeš s desetak Brazilaca u kući koji su tako neuredni da to ne možeš očima vjerovati. Kad si sletio, nitko ti nije rekao da si ovdje samo jedan od milijun imigranata u potrazi za srećom. Ili ćeš proplivati, ili ćeš se utopiti, druge nema. 
Začudiš se kako je ustvari lako, uz svesrdnu pomoć naših ljudi po agencijama, naći barem kakav takav posao u skladištu ili tvornici. Pa se tješiš, bilo što za početak ustvari je odlična solucija. I tako kreneš part time u neko skladište, ili hotel, ili tvornicu. Iznenađen si koliko ustvari posla ima, samo ga trebaš raditi. Otkrio si da te, čudna li čuda, nitko ne plaća za to što ne radiš, nego te šalju doma ako nisi potreban. Otkrio si da se namučiš kao Isus za tu plaću koju dobivaš. 
I tu započinje moje pitanje s početka. Jesmo li robovi kapitalizma u Irskoj ili su nas u Hrvatskoj cijelo vrijeme krivo učili? Ne bih mogla osobno decidirano tvrditi obje teorije. 
Kao prvo, mi smo nekako odgojeni da vjerujemo kako posao bas naš čeka, otvorenih ruku, da bismo radili što manje za što više novaca. U Hrvatskoj smo zaboga naučili da ima samo onaj koji krade i malo radi, a ona blagajnica u Konzumu ionako od života nema ništa osim preživljavanja i robijanja. S druge strane, u Irsku smo došli kao nitko i ništa, kao kap u moru imigranata koji traže svoje mjesto pod suncem. I za njega se valja opako pomučiti i izboriti. Je li ropstvo ako znaš da ćeš biti plaćen za to što radiš, i ako radiš za najveći minimalac u Europi, 9,50 eura po satu? Je li to vrijedno truda?
U Hrvatskoj osobno, nikad nisam radila više za toliko malo novaca. Godišnji i plaćeni prekovremeni, bili su moj nedostižan san. Pa ipak, šutjela sam i trpjela, jer kad si samohran roditelj, šutiš i sretan si što uopće imaš posao. Da stvar bude bolja, i poslodavac ti to govori. U konstantnom strahu da ne dobiješ otkaz, pogneš glavu i trpiš. Osim ako ne radiš u državnoj službi, onda si valjda zaštićen do groba. Kad sam na jednom radnom mjestu tražila sitnu povišicu, vlasnica mi je rekla da znam li da radnici u Srbiji rade za 150 eura cijeli mjesec. Vrlo brzo smo raskrstile puteve. 
Kad sam došla u Irsku, tražila sam bilo kakav posao, a s obzirom na dobro znanje engleskog, ponudili su mi posao u malom coffee shopu u centru Dublina. Neiskusna, ali sa snažnom voljom da preživim, počela sam od nule. Pa ipak, nisam imala osjećaj tolikog ropstva kao u Hrvatskoj. Ako ništa drugo, za svoj rad bila sam adekvatno plaćena. Malo pomalo, penjala sam se na ljestvici i ništa me nije bilo sram. Kad sam u konačnici uvidjela da iako imam dobru plaću, ne mogu dalje napredovati, došla je odluka da sreću potražim dalje. I gle čudna li čuda, ovdje je to normalno da ideš dalje na ljestvici. Život me nanio u mali shop također u centru, gdje sam prvi puta vidjela kako ustvari žive emigranti, barem velika većina njih u Irskoj. Vlažan prostor, u WC-u nema svjetla, skučena izba koja nikad ne bi zadovoljila uvjete nekog health and safety inspektora. Troje imigranata s Mauricijusa, sretni u tom malenom okružju jer su pobjegli od gladi. Ostala sam pet dana i pobjegla glavom bez obzira.
Prošle godine, kad sam malo stala na noge, upisala sam College. Iako ga pričam odlično, svaki dan se usavršavam u engleskom. Nakon dvije godine, odlučila sam da je vrijeme da se dalje školujem ako želim ići još naprijed. Da, škola se plaća, ali radije ću dati novac za dobar koledž nego provesti vikend u Španjolskoj ili Jadranu. 
U Hrvatskoj me život naučio da ako želiš dobro živjeti, ili moraš krasti, utajiti porez, ili biti prokleto sposoban. Ali iskreno, koji postotak ljudi to može? Ako želiš pošteno raditi, Hrvatska će te ubiti. Više nego Irska ja mislim. Ovdje i normalan radnik može solidno živjeti ako ne troši novac na nepotrebne stvari. U Hrvatskoj ne možeš kupiti ni one potrebne. 
Za kraj, iznijet ću svoje mišljenje o pitanju s početka. S njime se netko može ili ne mora složiti, ono je samo moje mišljenje naposljetku. Svaki posao je pošten posao. Ujutro se digneš, spremiš i odradiš svoje. Bio informatičar ili radio u skladištu, svejedno je. Za svoj rad bit ćeš adekvatno ovdje plaćen. Kad dođeš u Lidl, blagajnik te neće pitati gdje radiš i kako si zaradio te novce. Bitno je da možeš kupiti to što ćeš pojesti. Stan će te koštati pravo malo bogatstvo, ali jesmo li zato njihovi robovi? Možda su samo imali više sreće i možda bismo i mi Hrvati tako postupili sa svojim imigrantima. Kad si u situaciji da čistiš u bolnici ili se brineš o starima, rijetko ćeš naići na menadžera koji ti se na kraju radnog dana neće zahvaliti za dobro odrađen posao. Vrlo često, on će raditi isti posao kao i ti, samo s puno većom odgovornošću. Ako shvate da si dobar radnik, teško da će te spriječiti da napreduješ. Bez ikakve škole. Cijeni se samo radno iskustvo. Ako ti se i ne sviđa, uvijek posao možeš promijeniti. Ovdje posla ima kao blata.
Dakle, sve što je po meni potrebno je volja i snaga. Nismo mi robovi, Irci nas itekako trebaju, kako medicinske sestre, informatičare, tako i ljude poput čistača i skladištara. Nemojte odustati. Mislim da smo u konačnici krivo odgojeni. Premalo živimo u kapitalizmu da bismo znali što je on u stvari. U našim glavama je još uvijek jedan socijalistički mentalni sklop, i što prije osvijestimo taj problem, lakše će nam biti. Ne, fakultet nije presudan za dobiti dobar posao. Ne, naše škole nigdje u svijetu ne vrijede pišljivog boba. Radno iskustvo i naš stav je ono što određuje hoćemo li uspjeti ili ne. Važno je što više ulagati u sebe i uspjeh neće izostati. Nikad nije prekasno da promijeniš smjer u životu i postaneš njegovatelj, vozač ili bilo što. 
Naposljetku, svi smo mi napravili hrabar iskorak u životu samim time što smo odselili u nepoznatu državu. Oni koji ne žele prati WC-e, ha njima je valjda dobro i u Hrvatskoj, Bože moj. Nama nije bilo. Ali nikad, apsolutno nikad, neću osobno dozvoliti da nas se omalovažava ili podcjenjuje. Jer ta gospoda iz svojih naslonjača nikad nisu provela deset sati u hladnjači na minus 4 stupnja. Nikad nisu sjela na avion ne znajući kamo zapravo idu. Njima nisu prijatelji pisali lažne reference da bi mogli iznajmiti svoj stan i riješiti se deset ranije spomenutih Brazilaca. Jednog dana, a možda smo prekratko još tu, svemu ovome ćemo se slatko smijati. Posebno tada kad budemo u Hrvatskoj uživali u mirovini od minimalnih tisuću eura, krvavo zarađenih doduše, ali sretni i zadovoljni. Tad ćemo vidjeti tko su ustvari bili robovi.

​U mnogim Irskim dnevnim novinama nedavno su osvanuli naslovi o tome kako je Dublin proglašen jednim od najgorih gradova za strance, ponajviše što se tiče skupoće smještaja i visokih troškova života. Našao se tako odmah poslije Stockholma, gdje je također problem pronaći smještaj.
Svi znamo da Irska nije samo Dublin. Nas Hrvata ima po svim dijelovima Irske, ali Dublin se nekako uvijek izdvaja po količini radnih mjesta i mogućnosti napredovanja. Vjerojatno u nekim drugim gradovima u Irskoj standard života je puno lakše postići jer su cijene smještaja manje, a ruku na srce, samo poneki od nas ovdje posjeduju nekretninu pa se ne moraju svrstati s ostalim imigrantima i njihovim problemima.
Kad me zasipaju pitanjima u inbox da bi potražili savjet ili pomoć, uvijek napominjem da je Dublin zaista brutalno skup. Teško je to zamisliti onome koji tek dolazi, ali ako imaš 2000 eura plaću a stan je 1500, na koliko je narasla cijena u nekoliko zadnjih godina, nećeš uspjeti živjeti dobro i uštedjeti mnogo. Ako nisi spreman kao samac dijeliti sobu s još pet ljudi, jer će te smještaj tada doći 350 eura, a ne 1500, onda se život ovdje može činiti neisplativim. Često se pitam kako žive obitelji s malom djecom gdje žene ne rade jer je vrtić 800 eura… pribrojimo li tome stanarinu i režije… svaka čast! 
Ali nama Hrvatima čak i Dublin je nekako prihvatljiv. Nismo navikli da ako ostanemo bez posla, novi možemo naći za tri dana. U Dublinu posla ima za svakoga. Za konobare, medicinske sestre, u skladištima ili informatici. Ako za prvu ruku prihvatiš posao bilo kakav, upišeš neki tečaj ili college i eto te za šest mjeseci na nekom boljem posliću. To je ono što mene motivira u životu ovdje: u Dublinu zaista možeš uspjeti ako si imalo sposobniji. Ako i ne uspiješ, nekako se uspiješ snaći.
Pa tako znamo da jedni drugima uvijek pomažemo pronaći barem sobicu, da jedni drugima pišemo lažne životopise i dajemo preporuke za stanove. Nas „Balkance“ po snalažljivosti rijetko tko može prešišati. Možda zato jednom Nijemcu, koji je navikao da mu sve ide po špagi, ova gornja statistika može samo obeshrabriti. Da su intervjuirali Hrvate, mi bismo ih rekli da jest… stanovi su zaista preskupi, ali obilje drugih mogućnosti čini Dublin itekako poželjnim gradom za život.
Tko nije nikad živio u velegradu, može naći mnoštvo mana Dublinu kao gradu. Mnoštvo narkomana po centru, prljav i neuređen, pun droge i kriminala, Dublin pruža najgore od najgoreg. Svaki velegrad je takav, dame i gospodo. Ako niste navikli na to, možda je bolje da se preselite u neki manji gradić ili selo… Kad me netko pita, ja uvijek iskreno kažem: grad je toliko neugledan i prljav da je to strašno. Prljavijim mi se učinio samo još možda Pariz, jer sam ostala u šoku nakon čistog bijelog Zagreba.
Svi smo mi ovdje u konačnici stranci. Kao što smo i u Njemačkoj, Austriji, Švedskoj… svaki grad u kojem se živi ima svoje mane i prednosti.
Nadam se da će stanovi uskoro početi padati cijenom, jer zaista je skupo. 
Međutim, ima nešto pozitivno u ovom istraživanju u kojem je sudjelovalo oko 13000 doseljenika. Svi su oni naveli da gostoprimstvo i ljubaznost, te nadaleko poznat šarm Iraca, spašava cijelu stvar. I zaista, mislim da je to istina jer barem ja nisam nikad doživjela loše iskustvo s Ircima. Jest, vole popiti i malo su divlji, ali nikad me nisu doživljavali kao potpunog stranca. Kažu: nemamo ništa protiv tebe, plaćaš poreze kao i mi, radiš, boriš se, sretno ti bilo.
Također u ovom istraživanju, naveli su laganu mogućnost da naučiš jezik, lako stjecanje prijateljstava te relativnu sigurnost. 
Mislim da će kroz desetak godina Dublin rasti na ovoj ljestvici jer ipak imam povjerenja da će vlada riješiti stambenu krizu.  Do tad, bilo kako bilo, ipak moramo prihvatiti postojeće stanje, jer ovo je ipak naš drugi doma, a mnogima od nas i jedini kojeg imamo.

​Sjećam se moje drage Hrvatske i podstanarskog stana. U prizemlju zgrade bijaše sandučić, isti kao more drugih sandučića, ali prepun loših vijesti. Ne sjećam se da mi je itko ikad poslao kakvu razglednicu ili ne daj Bože lijepo ljubavno pismo, ali zato računima i opomenama nikad nije bilo kraja. Mrzila sam taj sandučić više od svega. Svaki put kad bih vidjela bijelu ili plavu kuvertu presjeklo me u nogama. Je li poziv na sud… ili opomena pred ovrhu? Jesam li zaboravila platiti račun iz 2002 godine, pa su mi sad poslali kaznu nakon 10 godina za naknadu za radijsku frekvenciju iako mislim da sam sve platila i odjavila broj… Jer s Hrvatskom se nikad ne zna i nema tu šale. Ako si imalo pametan, imaš deset registratora na polici s knjigama. Neki kupuju knjige, a ti skupljaš stare račune, kategoriziraš ih po godinama i operaterima… noću sanjaš da sortiraš ugovore i račune.
Davno si zatvorio obrt, gotovo već da si zaboravio da noćima nisi spavao kad je trebalo platiti PDV, toliko davno je to bilo. Ali hop… jedno jutro u sandučiću opomena. Zaboravio si platiti 25 kuna za slivne vode. Pokušavaš saznati što su to slivne vode i zašto ti to uopće moraš platiti, ali na kraju se izgubiš u moru poreza i naknada, prireza i podprireza… 25 kuna više nije 25 kuna. S troškovima odvjetnika i kamatama sad se popelo na 1500. Ako nisi od onih što imaju registratore umjesto enciklopedija, hop 200 eura iz džepa. Oni znaju da 2002. nisi platio slivne vode. Ti naravno ne znaš. Ti si još jedna od bezbroj budala.
Pa onda na poslu, vidiš da te stara zvala 5 puta. Vrtiš svoj hrvatski mozak na najjače. Tko je umro? Pod pauzom drhtavim rukama uzimaš telefon i zoveš. Kaže: zvali su iz Zagrebačke banke. Ti misliš: možda bi bilo bolje da je fakat netko umro. Znaš da si kredit otplatio krvavo zarađenim novcima u Irskoj, ali vrag nikad ne spava. Zoveš Zagrebačku banku, gdje ti teta nakon dva sata nejavljanja kaže da treba zatvoriti račun jer je neaktivan. Ali to se može samo osobno, ne dao Bog e-mailom ili telefonski. Sretan što nije ništa gore, čvrsto obećavaš da idući puta u posjet Hrvatskoj dolaziš u banku.
Kad smo kod posjeta, tvoj susjed je prijavio da više ne živiš u Hrvatskoj. Policija je pokucala na vrata, ali nitko nije otvorio. Hop… odjava prebivališta, boravišta ili tko zna čega sve ne po službenoj dužnosti, oduzimanje osobne. Jer ti, dragi kolega, moraš umjesto Irish Mirrora čitati Narodne novine. Tek toliko da budeš u toku s najnovijim propisima koje donosi draga ti Hrvatska. Inače, tko ti je kriv što ne znaš da se nešto promijenilo. Kazna 5 tisuća kuna. Treba hraniti javnu upravu. 
U najgorem slučaju, nisi ni znao da su te odjavili. Sretan kao malo dijete, silaziš s aviona i striček te zaustavlja kao zadnjeg kriminalca. Gospodine, vaša osobna je nevažeća, i nad njom je raspisana potraga. Progutaš knedlu, onesvijestiš se, i sjetiš se da si prošle godine prošao kroz crveno, ali si mislio da te nisu spazili. Ili te netko prijavio da si zapalio joint s frendovima na moru. Ali ne, stvar je potpuno bezazlena. Ne živiš u Hrvatskoj, i nemaš više osobnu. Terenskom provjerom, bez da te itko od njih obavijestio, uredno su te odjavili i oduzeli ti osobnu iskaznicu. Bravo! Jedan si od 15000 Hrvata s istom pričom prošle godine.
Država iz koje smo odselili trbuhom za kruhom oličenje je ažurnosti i ne prašta. Nema zastare ako ne platiš radijsku frekvenciju. Nek ti je Bog na pomoći ako nisi platio porez do kraja. Na stupu srama si doživotno. Oglašavaju te u popisu dužnika Hrvatskoj državi. Ta država je toliko ažurna i pravedna kad se radi o malom čovjeku da je velikom Fižuliću oprostila 50 milijuna kuna duga. Šteta što ti nisi veliki Fižulić, nego samo mali čovjek, pa zato drhti svaki put kad vidiš pismo ili te stara zove. To ne mogu biti dobre vijesti nikako.
Što se tiče irskog sandučića, budi bez brige. Stići će ti rješenje od dječjeg doplatka, FIS, sve neki novci kojima te obasipa draga Irska. Stići će i račun za struju, ali ćeš ga platiti. Ako i nemaš odjednom, možeš plaćati svaki tjedan pomalo. Stići će ti čestitka od dragih prijatelja za Božić, paket od bake ili matere s kobasicama i kulenom, ili barem nekom sitnicom. Voda ti neće stići, ona se ne plaća. Poljubi taj sandučić svaki dan kad dolaziš umoran s posla.
Kad idući put budeš putovao, popij tabletu za smirenje. Neće ti pomoći ako te zaustave, ali zato će ti dobro doći kad budeš obilazio sve hrvatske državne institucije s kojih si se zaboravio odjaviti. Ne zaboravi burzu, zdravstveno, policiju, poreznu… banke posebno nemoj zaboraviti jer će te iznenaditi čestitkom za 10 godina naknade za vođenje računa koji više ne postoji. Umjesto da popiješ kavu s prijateljima, otiđi do Vip-a tek toliko provjeriti ima li kakvog duga za koji ne znaš. Isto ponovi s T-com-om, Elektrom, Vodovodom… razmijeni te eure koje bereš s grane u Irskoj i plaćaj, plaćaj, plaćaj Hrvatskoj državi. Jest da su te odjavili po službenoj dužnosti, ali svejedno im plati. Jer Hrvatske institucije zaborave dug na 10 godina i onda ga izvuku iz ormara. Imaju zaposlenog malog gnoma u podrumu koji rukama osobno prevrće i na digitron zbraja je li ostalo kakvih 10-tak kuna duga. Ako je ostalo, gnom odmah zove svojeg najboljeg prijatelja Hanžekovića i zadovoljno trlja ruke.
Umjesto suvenira iz Zagreba, drugi put kad budeš bio, prošeći do Narodnih novima i kupi jedan primjerak nove, 500te verzije Zakona Hrvatske tek toliko da imaš što čitati pod pauzom na poslu, ili navečer kad ženu boli glava. Moraš biti spreman na sve, jer će ti idući puta reći: je, gospodine, to vam je prošle godine izmijenjeno u zakonu, trebali bi to znati. Djecu tjerajte da čitaju Narodne novine umjesto lektire, berem neće zaboraviti hrvatski jezik i pismo. 
I nemoj zaboraviti, iako si odselio iz Hrvatske, Hrvatska te neće pustiti dok si živ. Ona te toliko voli kao svojeg građanina, da je spremna opaliti ti dupli porez jer se nisi odjavio, oduzeti ti osobnu, ali uredno uzimati tvoje novce koje šalješ rodbini kroz PDV i ostalih 50 poreza. Pomisli, kad toliko voli Agrokor da mu je spremna sanirati dug s tvojim novcima, kako onda neće voljeti tebe, malog čovjeka kojem je dala najbolje od sebe, 3000 kn minimalca i 250 kn dječjeg doplatka. 
Ali nije sve tako crno.
Nakon nekoliko godina provedenih u Irskoj, jednostavno ćeš prestati strepiti nad poštom iz sandučića. Dobra je to vijest za tvoje živce. Kažu neki: čak sam se počeo javljati bez straha na nepoznate brojeve. One koji imaju predbroj iz Hrvatske ignoriraj, ne nose ništa dobro.
Iz straha i predostrožnosti, imaj na polici nekoliko registratora s irskim računima. Hrvatska te naučila da se nikad ne zna ali više ih ne sanjaš.
I ono najbitnije.
Jednog dana u irskom sandučiću bit će jedno posebno pismo. Imat će lijepu bijelu kuvertu i u njemu će pisati: vaš zahtjev za irskim državljanstvom je odobren. Od sad će vam država biti majka, a ne zločesta maćeha. Dobrodošao, sine!

​Uz mnoštvo pozitivnih komentara i obećanja kako u Irskoj teče med i mlijeko, ponekad naiđem i na one malo teže, opasnije, a to je totalno razočaranje u ovu zemlju koja nas je ipak ugostila koliko toliko i omogućila nam normalan život. Pratim ja i Hrvate u Švedskoj, i Danskoj, i Njemačkoj, Americi… i svugdje ista priča. Neki su zadovoljni i hvale se na sva usta, a neki pljuju po svemu i nikako da nađu svoj mir.
Ovih dana čitam tako komentare jedne naše Hrvatice koja je Irsku proglasila maltene najgorom državom na svijetu a same Irce prljavima i alkoholičarima. Kaže, prljave su im uši i gaće, a i puno piju i uz njih se nikako ne može profesionalno ostvariti, uvijek su oni na prvom mjestu. Irska ima najgoru klimu na svijetu, a gradovi su prljavi i neugledni, i zaista ne znam tko bi tu želio živjeti uopće. 
Podsjeća me to sve na onu priču Zločeste djece o Muji u Kanadi, i u meni ne može izazvati ništa doli smijeha i nevjerice. Pa ipak, čitajući komentare, jer živimo u javnom svijetu, nakon tog teksta osjetila sam se kao budala. Ja osobno nisam komentirala ništa, jer oduvijek ponavljam da mi je Irska majka a Hrvatska zločesta maćeha, pa ipak sam poželjela reći barem poneku riječ. Prešutjela sam.
Ne bih voljela da netko pomisli kako ne volim Hrvatsku. Plakala sam kao malo dijete kad sam se ove godine u Trogiru okupala u tom predivnom toplom moru. Dok sam bila kod kuće, šetala sam opijena prigorskim brežuljcima i udisala miris svježe pokošene trave. Ne može se to mjeriti sa stanom na petom katu u Dublinu. Imala sam i posao u Hrvatskoj. Lijep, uredski, onakav kad se ujutro našminkaš i lijepo obučeš u Zaru jer moraš, što će ljudi inače misliti o tebi? Imala sam i auto, punoljetan, na plin, da ne plačem na benzinskoj kad točim… 
I onda sam, poput većine nas, odlučila potražiti sreću daleko, u Irskoj, tamo gdje ljeta nema i gdje se kavice ne piju na terasama, i gdje nema dana da ne pada kiša. Na poslu sam vrlo brzo napredovala, nitko me ne iskorištava, imam krasne kolege kojima se obraćam s molim i hvala. Šef kao šef, nijedan nije med i mlijeko. Ali sve u svemu, vodim kvalitetniji život. Dobila sam doplatak za djecu od kojega im barem mogu priuštiti neku sitnicu ili proslavu rođendana. Dobila sam FIS jer imam premalu plaću po irskim standardima da bi se brinula kvalitetno o djeci. Nisam doživjela mobing. Ako ga i doživim, dat ću otkaz i potražiti sreću drugdje. 
Nije stvar samo u novcu. Imam jako puno prijateljica Irkinja. Stroge su majke, bore se poput Hrvatica… nisam srela nijednu kojoj je dijete prljavo ili zapostavljeno. One same su šarene i nemaju smisla za modu, ali ne gledam ih kao manje vrijedne. Prihvatile su me kao svoju. I njihova djeca su prihvatila moje dijete ne kao nekog stranca nego kao pravog prijatelja. 
Irci su šarmantni i veseli. Kažu, nemamo ništa protiv stranaca. Plaćate porez kao i mi. Jako su nezadovoljni svojom državom, stalno nešto protestiraju. I neka, bar jedan narod koji se bori za sebe.
Radim u kafiću u centru Dublina. Đankiji nam svaki dan kradu sendviče. Kad ih uhvatimo, kažu „Sorry love, Im hungry…“. U Zagrebu te ispika s nožem bez Sorry… 
Klima je grozna. Skoro svaki dana pada kiša, ma što svaki dan, ne prestaje padati. Badava ti kažeš da Rijeka statistički ima više kiše, ne vjeruju. Hladno je, puše ma grozota živa. Užasna zemlja.
Pa kažu, ni Njemačka nije bolja, nije to što je nekad bilo za vrijeme naših gastarbajtera koji su s mercedesima dolazili nakon godinu dana i stavljali lijepe šarene fasade naspram naših ogoljenih ciglenih kuća.
Draga gospodo, nigdje u svijetu ne teče med i mlijeko. Nitko vas neće dočekati kao heroje i udarnike samo zato što ste nakitili svoj CV radnim iskustvom. Ako budete pošteno i marljivo radili, bit ćete plaćeni za svoj rad adekvatno. Ja vam to garantiram! Ako ste lijeni, ni Bog vam ne može pomoći. Ako ste već i zaglavili u kakvom skladištu ili radeći nokte, nitko ne kaže da se ne možete dodatno educirati i naći kakav bolji posao, jer preko noći i preko reda ovdje ne ide. Ja imam kolegicu Irkinju koja je dobila otkaz jer je bila neposlušna i lijena, dakle ne možete mi reći da su povlašteni. Druga prijateljica Irkinja radi kao čistačica u školi, dakle ne možete reći ni da su lijeni i imaju prednost pred nama.
Što može očekivati jedan običan hrvatski čovjek kojemu jezik predstavlja problem? Da se zaposli kao profesor na školi? 
Svatko tko je došao prije ili kasnije se mora adaptirati na okolinu u kojoj živi. Odlika je to inteligentnih živih bića. To ne znači da mora zapostaviti svoje običaje jezik i kulturu, to znači da se privikne na drugačija pravila koja vladaju u svakoj zemlji. 
Postoji veliki dio naših ljudi koji znaju zašto su otišli. Postoji i ljudi koji su ovdje duboko nesretni, muči ih nostalgija, čežnja za domom i obitelji… sve je to normalno i razumljivo. Ali postoji i velik dio onih koji misle da im Irska nešto duguje samim time što su doselili ovdje. Ja ih zovem mamine maze, potencijalni uhljebi koji su navikli dobiti kruha bez pogače. Pobogu došao si iz zadnje države u Europi u stranu zemlju i misliš da će te ovdje držati kao kap vode na dlanu samo zato što si u Hrvatskoj imao dvije godine iskustva popravljajući dotrajala računala? Ili si ne daj bože završio najteži fakultet na svijetu, sociologiju, pa će te ovdje na aerodromu dočekati hrpa oduševljenih Iraca koji samo čekaju na tebe i tvoje znanje?
Borite se ljudi! Život je borba svugdje, ne samo u Irskoj gdje su svi ljudi alkoholičari i ne peru uši. Ne cvilite kad vam ta ista Irska daje FIS od parsto eura na plaću amo zato što imate troje djece i žena vam ne radi… ne žalite se svaki petak kad u 10 ujutro sjedne plaća? Ja sam je u Hrvatskoj čekala mjesecima i nikad nije stigla. Ne žalite se kad je najgora zimska temperatura 1 stupanj i ne morate strugati led i čistiti hrpetine snijega s auta ujutro… da ne pričamo o grijanju. Ali vam smeta što nije vrućina ljeti i što je more hladno?
A što ste očekivali? Ja znam u čemu je problem, upravo u očekivanjima. Jer kad vas zovu na pint pive, onda su veseljaci i društveni… kad ste loše volje, onda su đankiji i alkići… Kad plaća sjedne s prekovremenima, kujete državu u nebo. Kad treba platiti stan, onda ste odmah potišteni.
Nijedna država nije savršena, ja ne kažem da jest. Ali uostalom, nismo ni mi. Treba dobro odvagati pluseve i minuse i onda se razračunati sami sa sobom. Ako ne ide, ne ide… Ako ide nekako, pogni glavu i budi zahvalan što posao možeš promijeniti taj isti tjedan i što je minimalac najveći u Europi. 
Ako sve to svedeš pod crtu, stvar je jednostavna. Ili ostani, ili idi. Sretan put svima kojima ovdje nije dobro, a nas koji ne cvilimo ostavite na miru s vlastitim borbama i problemima. Mi smo zahvalni što nam je bolje i što znamo za što radimo. Ako i jednom našem članu obitelji možemo pomoći sa sto eura, ili prehraniti vlastitu djecu, onda je Irska najbolja zemlja na svijetu a Irci koji su nas prihvatili najbolji ljudi na svijetu. Jer ja baš ne pamtim da su Hrvati ikad prihvatili ikoga, čak i među sobom se kolju. Zakon Europske unije kaže ovako: „Slobodno kretanje i boravak osoba u Europskoj uniji temeljno je načelo na kojem počiva građanstvo Unije, a utvrđeno je Ugovorom iz Maastrichta 1992. godine.“ Sretan put!

​Desi se eto samo tako da se stvari kvare. U svakoj državi se kvare, iako se ponekad čini da se u Irskoj malo više… je li za to zadužena njihova nacionalna maksima: If it's not broken, don't fix it… kojom se služe stvarima dok stvarno ne ispuste dušu, nikad nećemo saznati.
“Mama, nema tople vode!” – usklikne moj sin, i ja zaista odvrnem slavinu. Već pola godine govorim agentu da s vodom nešto nije u redu, a on uporno obećava poslati nekog. I sad, kad okreneš na toplu vodu, iz nje ništa ne curi. Bijaše to dan prvi, kad smo otkrili čari u kojima su uživale naše bake – grijanje tople vode u loncu na šporetu ne bi li se mogli oprati navečer. Petak popodne, nema goreg vremena da se nešto pokvari, jer Irci vikendom baš i nisu dostupni. Riskiram i zovem agenta na telefon i objasnim cijelu situaciju. Eh, da, kaže on meni, nezgodno je to, ali do ponedjeljka ionako ništa jer radno vrijeme je od takvo kakvo jest. Obećavam podsjetiti ga u ponedjeljak i sklapam slušalicu. 
Nakon vikenda provedenog pored lonca na šporetu, u ponedjeljak ujutro zovem ponovno. Saznajem proceduru: agent mora zvati lanlorda, on daje pristanak, agent zove majstora, on dolazi. Ajde, mislim ja, nije ni tako loše. Dva sata kasnije zove me majstor, ne može doći danas ali sutra će sigurno doći pogledati što s vodom nije u redu. Psujem tek toliko, malo, na hrvatskom da me ne razumije, i sa smiješkom priopćavam svoje oduševljenje.
Dan četvrti bez tople vode. Dolazi majstor, bez ijednog alata, razmakne vešmašinu i sve, pogleda od oka i kaže: o da, problem je u cijevi, spoju… ne brinite ništa dolazim sutra. Psujem sa smiješkom kroz zube sretna što nikad nije čuo riječ hrvatskog do sad.
Dan peti bez tople vode. Opet sam izašla ranije s posla da bih pričekala majstora. On konačno dolazi, ovaj put s plastičnom vrećicom u kojoj je nekoliko alatki, raskopa cijelu kupaonu, polije pola hodnika, i slavodobitno kaže: nije immersion, pumpa je crkla. Treba nova pumpa za vodu. Procedura se zna; majstor zove agenta, agent zove lanlorda, on daje pristanak, agent zove majstora i kaže: može nova pumpa. Majstor skuplja ona dva šrafcigera koje je ponio sa sobom i kaže: dolazim sutra s novom pumpom. Kad majstor ode, psujem sve živo i neživo a djeca se čohaju po glavi jer nije bilo dovoljno tople vode u loncu da propisno isperu šampon.
Šesti dan bez vode. Treperi mi jedno oko od nervoze. Majstor dolazi s pojačanjem i novom pumpom. Šarafe 3 sata i pet puta se spuštaju u kombi po još jedan šrafciger koji se ne nalazi u plastičnoj vrećici u kojoj nose alat. Nakon 5 sati močenja laminata u hodniku i nerazumljivog mumljanja, pumpa radi. To što se dignuo laminat u hodniku, nema veze. Znojni i ponosni, slavodobitno objavljuju da je posao gotov. Ja, iz predostrožnosti, pokušam pustiti toplu vodu, kad li gle, voda još uvijek ne ide. Psujem sad već i na stranim jezicima i objašnjavam da bi možda trebalo ozračiti sistem ili nešto, i da ne prihvaćam da je kvar popravljen. Iznervirani, poslušaju me i topla voda konačno krene. Sretna, gledam nadignuti laminat i mislim, hajde, to ćemo i samo zamijeniti. Majstor zove agenta da mu priopći kako je brzo i uspješno riješio kvar, procedura ide ispočetka. Malo manje psujem kad su otišli. Ali sad se barem nakon tjedan dana mogu pošteno istuširati.
Dva tjedna kasnije, zakuha mi auto. Muž kaže, idemo u servis, a ja počnem uspaničeno mahati rukama. U auto kući su nam prodali auto kojem nije bilo zamijenjeno čak ni ulje, a kamoli nešto drugo. Ne idemo mi nigdje, ovaj put zovemo hrvatskog majstora kojeg ću ja naći. Zovem majstora, večer je, pola 9. Sutra sam kod tebe, kaže on i sutradan zaista, čovjek dolazi u dogovoreno vrijeme. Sa sobom donosi pun auto alata, dijagnostiku, gleda, kima glavom… Isprobava lijati tekućinu, ostavi auto da radi 15 minuta. Dijagnoza: dihtung motora. Sutra će doći po auto, sutra će naručiti dijelove, auto je gotov za par dana. Nema odokativne prognoze, nema nesigurnosti, nema okolišanja. Čovjek je tu i zna svoj posao. Kad dolazi, nosi alat sa sobom a ne u plastičnoj vrećici. To je hrvatski majstor, ona sorta koja je naučila da ako želiš biti dobar, moraš biti stručan i brz. Moraš čovjeku dati dvije solucije, ali ga pripremiti na najgore i koliko će to koštati. Moraš jednostavno biti ono čemu se sa strepnjom divimo – majstor.
Pitam se, jesu li irski majstori, a imala sam s njima dovoljno posla, takvi zato što im se kao pravim Ircima nikad nigdje ne žuri i zato što su jednostavno aljkavi, ili su im svi dobri ljudi otišli kao i mi trbuhom za kruhom? Ili smo mi Hrvati navikli da je dobar majstor jednostavno dobar i da ga se mora cijeniti, ponuditi kavom i kolačem ako ga imate? Kad su naši dečki radili teretanu iznad coffee shopa u kojem radim, morali su rušiti zid i seliti ga ovamo onamo dok se vlasniku nije konačno svidjelo. Halo, Irci, jeste li čuli za nacrt?
Mislim da je definitivno najluđa stvar koju sam vidjela ovdje sastavljanje konstrukcije krova na tlu i onda dizanje dizalicom na krov. Moj otac krovopokrivač križao bi se lijevom i desnom nogom da je to vidio.
A tek centar Dublina, raskopan godinama. Rijetko vidim radnike da nešto rade, ali sam jednom prilikom na divno čudo vidjela da pile neku cijev onom običnom pilom iz B&Q koja košta 4 eura… zaboga, dajte ljudima bar normalan alat.
Uglavnom, nakon kojekakvih trauma koje smo prošli, ja Irce više ne zovem. Od sad ako se nešto pokvari, u moju kuću može samo hrvatski, pravi majstor, onaj koji zna svoj posao kao vodu piti i koji ako ništa drugo, berem nosi alat sa sobom. A svim našim dečkima na građevini i u mehanici, svaka vam čast majstori.

​Izvana sve izgleda super. Život je lakši, ima se love… to što djeca kreću u školu više ne predstavlja nikakav problem. Odjednom poslije ručka jedeš mango i lubenicu usred zime, tipkaš poruke na Iphoneu umjesto na prastarom HTCu s razbijenim ekranom. Kad ideš u Lidl, kupuješ cheese cake i više ne pečeš kolače kod kuće. Ne gledaš je li piletina na akciji i više ti stvari koje kupiš nemaju narančastu naljepnicu na sebi. Tu i tamo odeš na večeru i na pokoji pint Guinnessa, i ne razmišljaš kako ćeš od prvog do prvog. Ne krpaš odjeću kao prije nego odeš pa iako u Penneys i kupiš novo za par eura. Ako dijete podere tenisice, ne cviliš i razbijaš po kući od bijesa, odeš i kupiš nove. Svakodnevno se dižeš rano ujutro i odlaziš na posao sa smiješkom manje-više jer te nitko ne maltretira i plaćen ti je svaki prekovremeni. U petak odeš na bankomat u 10 prijepodne i gle, plaća je tu, točna u sat i u tren oka zaboraviš da već sedmi dan užasno puše i pada kiša. Život je dobar, život je lijep.
Ako imaš djecu u školi, drago ti je da nisu pod stresom. To su već napola mali Irci, s lijepim naglaskom, znaju svoja prava i redovito te na njih podsjećaju. U Irskoj batina nije izašla iz raja kao kod nas kod kuće. Uhvatiš se u razmišljanju, eh da je meni tako lijepo bilo u školi… i da je bar tamo postojala Tusla kad bi otac krenuo remenom ili šibom.
A onda dođe godišnji odmor, gdje nakupuješ brdo ljetne odjeće u Penneysu, koja ti ovdje ionako neće trebati jer je ljeti 20 stupnjeva, pa se avionom uputiš u Lijepu našu. Čini ti se da je tamo raj, dok te uplakana i razdragana rodbina dočekuje kao Boga, jer te nisu vidjeli godinu dana. Mater je ostarjela, otkud joj toliko sijede kose i toliko novih bora na licu… Pokazuješ novi Iphone, njima sedmo svjetsko čudo, častiš kavama jer znaš kakva je situacija, svima je drago da te vide i da saznaju kako je u bijelom svijetu. Čini se kako ni negdje ni na nebu ni na zemlji, dok slušaš jadikovke kako je teško i kako su na vlasti oboje, i partizani i ustaše, a ti nemaš nikakve veze s tim i uopće te ne interesira. Svi su u kreditima i ovrhama, svi kucaju pare od prvog do prvog. Bude ti žao jer vidiš da se bore, pa obećavaš pomoći i u glavi već radiš izračun troškova na kojima možeš uštedjeti barem par sto eura da pošalješ. Zaboravljaš da si se maknuo od tog istog zla, blokiran i ljut, oni računaju da ćeš pomoći, pa pomažeš. Ljudi smo.
Kad ih vidiš sve na tim istim kavama, na okupu, u slučajnim susretima, jako si sretan. Izbjegavaš priče o politici jer ti je to sve glupo i nije tvoj problem, ali saslušaš svakoga sa svojom pričom. Dvije tisuće kilometara dalje, opet će ti nedostajati njihove jadikovke i njihova prisutnost. Ljudi su to koji te vole, i koje si znao da ćeš napustiti, i koji ti ponekad vraški fale. 
U trenutku dok plaćaš kavu irskom karticom i shvaćaš da te koštala runda tri eura, polako ti dolazi u glavu da je život doista lakši i da stvari koje su ti ponekad bile nedostižne više nisu problem. Pa opet, na čardaku si ni na nebu ni na zemlji, zbunjen gdje ti je ustvari dom. Tamo gdje je srce ili tamo gdje je život…
Ujutro se digneš, udišeš mirise i zvukove obiteljske kuće i razmišljaš je li tvoj dom ovo ili podstanarski stan u Dublinu koji krvavo plaćaš. Odlučiš odagnati misli i uživati u dobro poznatom okruženju dok si još malo na godišnjem. Za ručak se kuha posebno jelo koje si oduvijek volio, jer te mama mazi dok si tu, dok te još može vidjeti i zagrliti uživo, a ne procijediti suzu nakon hladnog Skypea. I taj Skype vremenom postaje tvoj najbolji prijatelj i najgori neprijatelj. Gledaš draga lica i trudiš se smješkati, pričajući o tome kako je tko i je li teta Ivka preboljela moždani, a u dubini duše sve bi dao da ih zagrliš i udahneš dobro poznati miris njihove kose. Slušaš djecu kako pričaju dogodovštine iz škole baki, a znaš da nakon toga slijedi suza u oku i zatvaranje u sobu ne bi li plakao u miru vlastite privatnosti.
Čudan je to život. Život u materijalnom smislu kakav bi svi trebali živjeti. Nitko nije zaslužio da krpa od mjeseca do mjeseca, da zavidi nogama s pozadinom lijepe hrvatske plaže. Nitko ne zaslužuje da kuka ako mu se razbije mobitel i da čeka šest mjeseci za novi. Ljudi zaslužuju dobiti plaću na vrijeme i za svoj posao biti adekvatno plaćeni.
I upravo to postaje stvar koja ti obilježi godišnji odmor, ne možeš ne vidjeti tugu i jad. S jedne strane, počinješ žudjeti za povratkom u sigurnost, tamo gdje te država štiti kao ličkog medvjeda, a ustvari si samo stranac. Kako li tek brine za svoje?
Pakiraš stvari u kofere i osjećaš zebnju. Razgovori počinju sa suzama u oku. Obećavate da ćete doći za Božić a djeca već plaču. I sami su zbunjeni. Vole djeda i baku, ali u Irskoj je tako lijepo…
kad bi barem svi mogli s nama…
Dolazi dan povratka. Suze se više ne mogu izbjeći. Svi ti zagrljaji su oni posljednji barem za naredno dugo vrijeme. Pokušavaš upamtiti svaki miris i svaki dodir dok ti sa suzama pakiraju zadnji komad šunke ili kobasica, jer to majke rade. Neka se nađe sinu u dalekoj tuđini. Gledaš drago lice majke i pitaš se hoće li te dočekati i drugi put, ozarena i sretna lica, i hoće li opet osjećati prazninu kad odeš, zbunjena jer zna da ti je bolje, ali tužna jer te nema. Stara je, život leti…
Taj zadnji dan proklinješ državu i politiku, jer ti mater ima penziju 1000 kn, i znaš da će doći dan kad će trebati ona tebe, kao što si ti nekoć trebao nju. Njenu penziju ti zaradiš za jedan dan. Proklinješ i bivšu firmu koja ti još duguje zadnju plaću i dug zbog kojeg su te ovršili i poslali u tuđinu. Pakiraš stvari i ne znaš kako ti je. Jesi li sretan ili žalostan. Više ne znaš gdje ti je dom, i je li ti bolji prijatelj Ivek s kojim si u djetinjstvu krao trešnje ili Cecilia, malena Brazilka koja te mijenja na poslu svaki put kad si bolestan. U tom trenutku shvaćaš da ustvari više ništa ne znaš.
Sjedaš u avion još potresen suzama najbližih. Gledali su te i mahali ti prije checkina svjesni da je život čudan i tko zna… možda te vide posljednji put. Osjećaš njihovu tugu, tu ti je za vratom i ne možeš je otresti. Smješkao si se ali u dubini duše znaš da si opet sam, opet ni na nebu ni na zemlji. I iz aviona kao da možeš osjetiti njihove suze koje su te ispratile. Oni su sada prazni, i ti si sada prazan. Život je čudan.
Ujutro se dižeš na posao. Dijete voziš u školu. Navečer ćeš nazvati mater na viber. Danas Breno opet nije došao na posao, pa ste morali na brzinu odraditi i njegov posao. Šef te pohvalio. Plaća je opet sjela, treba ići u Lidl jer ti se ovaj tjedan jede samo govedina i ananas. Na poslu je bila samo zafrkancija. Rekli su da će padati kiša. Opet. Na poreznoj te dočekala nasmijana gospođa na šalteru. Na tvom BMWu je zasvijetlilo ulje. Koga briga, staješ na prvoj benzinskoj i kupuješ ulje. U žurbi, godišnji je ostao iza tebe i život ide dalje. Zaboravljaš suze od prošlog tjedna, i shvaćaš da si doma, kod kuće. Hajdemo iz početka.
Čudan je život u tuđini…

​Dolaskom ljepših i toplijih dana, a i mojim od sada slobodnim vikendima na poslu za koje sam se uspjela izboriti ne bih li više uživala u čarima obiteljskog života, odlučili smo autom malo istražiti ljepote Irske. Većina ljudi kad im spomenete Irsku pomišlja na Dublin, koji je metropola i glavni grad, ali Irska je velik otok, prepun predivnih mjesta za vidjeti i proputovati, te kao i svaka zemlja, odlikuje se raznolikošću klime i vegetacije.
Ovaj vikend izbor je pao na svjetski poznat Guinness lake, ili na irskom: Lough tay, prekrasno jezero pola sata vožnje udaljeno od Dublina, u još ljepšim planinama po imenu Wicklow. 
Za mene, bio je to lijep piknik, jer Wicklow nema ni parkirališta, a kamoli neki masovni turizam kao što su to primjerice naše Plitvice. Da biste došli do samog jezera, trebalo bi dobro propješačiti i ostaviti auto na strmini planine, pa smo se odlučili ipak samo doći autom najbliže što možemo, a neki drugi puta ćemo planinariti.
Mislim da nema čovjeka koji nije čuo za poznato irsko pivo Guinness, ali malo njih je čuo da se tako zove i jezero, čija je zapadna strana u uz dvorac i obalu u vlasništvu upravo obitelji Guinness, koja je pak ovdje u Irskoj najbliže pojmu kraljevske obitelji. Inače, cijeli dvorac može se iznajmiti za pišljivih 20 tisuća eura na tjedan, pa je tako postao odredište mnogih svjetskih zvijezda. Pristup na najpoznatiju plažu je zabranjen jer je privatan posjed, tako da vam preostaje samo uživati u prekrasnom pogledu s uzvisina Wicklow mountainsa. Što je i više nego dovoljno da čovjek odmori dušu.
Pokušavam tako zamisliti što bi bilo da se jezero pretvori u ogromno parkiralište i masovan turizam. Pokušavam i sve što mogu zamisliti je ogromna količina smeća koje ostave turisti, mnogobrojni restorani i ostala popratna industrija. Jezero Guinness je doista netaknuto od strane čovjeka, i bolje je neka tako i ostane. Irci su u mnogočemu šlampavi, ali znaju štititi svoje prirodne ljepote i ako bilo što želite vidjeti, morate se spremiti na višesatno pješačenje do odredišta.
Međutim, kako je jezero dobilo to ime, i kako je postalo poznato?
Lough tay, kako se jezero ustvari zove, je mjesto nedvojbene prirodne ljepote. Jezero je glacijalno, duboko oko 300 metara, prekrasne je tamnoplave boje, i čovjek se razgali gledajući mreškanje valovima propletene vode. U njega se ulijeva rijeka Cloghoge, a na drugom kraju prelijeva se u branu istog imena. Dio jezera, barem onaj najpoznatiji i najfotografiraniji, pripada obitelji Guinness, vlasnicima tvornice piva koji su usuđujem se reći jedna od najbogatijih obitelji na svijetu. Imanje s krdima jelena i srna, u dolini koju tvori jezero i planine oko njega, s pitoresknim vrijesom na strminama karakterističnim za Irsku, danas je postalo odredište zvijezda koje žele malo privatnosti i osame. Tu vole odsjesti oni jako dubokog džepa poput Mick Jaggera i pokojnog Michaela Jacksona. 
Tu se snimala i poznata serija Vikinzi, ali na samome mjestu ne postoji ni jedan trag onečišćenja ili zadiranja u samu prirodu.
Obala je pješčana, ali to je zapravo jedina pa i najveća intervencija obitelji Guinness, koja je uvezla tone i tone pijeska čak iz Kalifornije, a sve da bi obala sličila na pint Guinness piva, tamna voda i svjetla pjena. I zaista, kad pogledate jezero, nijansa je za oblačnih dana vrlo slična poznatome pivu, a njegov pješčani rub podsjeća na pjenu. Zato se i zove Guinness jezero.
Iako se nedvojbeno radi o prekrasnoj prirodi, iz daljine gledajući imanje komentirali smo da je zaista lijepo biti bogat kad imaš svoje vlastito jezero koje podsjeća na pivo od kojeg si ustvari u konačnici i postao bogat, ali bez tog pijeska opet bi bilo prekrasno mjesto, a ne možda monument nečijoj razmetljivosti i bogatstvu. Tako ja naime na to gledam. Ali što ja znam, valjda kad je čovjek bogat ne misli na te stvari kao mi ostali smrtnici. 
Jezero Guinness na kraju krajeva, bilo ono poboljšano ljudskom intervencijom ili ne, ostaje lijepa destinacija za izlet i obitelj, a kažu i da je uz Glendalough nacionalni park, najfotografiranija destinacija u okolini Dublina. 
Ne mogu reći da nismo uživali u prekrasnom sunčanom danu i pogledu, ali nadam se da ćemo se drugi puta odvažiti i na neko dulje planinarenje pa se spustiti i do samog jezera. A vi koji gledate Vikinge, drugi puta kad vidite vikinški grad Kattegat znajte da je snimljen u Wicklowu u Irskoj, na jezeru nedaleko od Dublina.

​Jedino što nećete vidjeti zeleno u Irskoj za dan Sv. Patricka vjerojatno je pivo. Sve ostalo bit će obojeno u jarku zelenu boju.
Taj dan nacionalni je praznik, sve škole I uredi su zatvoreni, ali sve ostalo, restorani, kafići I trgovine, slave najbolji dan u godini. Negdje sam uspjela pročitati podatak da je ove godine Dublin posjetilo 500 tisuća turista. U gradu koji obiluje hotelima I smještajnim kapacitetima ta brojka ne čini se tako velika. Ipak, usporedimo li Dublin sa Zagrebom primjerice, radi se o tek malenom gradu. 
Da biste uopće mogli doživjeti St. Patrick’s day, morali biste uživo vidjeti gomilu ljudi obučenih I našminkanih u zeleno, sa smiješnim kapama I šeširima, kako se zabavljaju uz ogromne količine piva.
Svemu tome prethodi velika parada kroz centar grada, koja počinje oko podne a završava oko 15 sati.  Paradu, obavezno prožetu humorističnim sadržajima, sačinjavaju mnogovrsni zabavljači, žongleri I klaunovi, te nezaobilazni irski vilenjaci. Navečer ponekad bude I spektakularan vatromet. Naravno, rijetko se pamti taj dan bez karakteristične kiše…
U katoličkoj zemlji kao što je Irska nije neobično da se toliko slavi  jedan svetac. Irska ljubav prema Sv. Patricku iskazana je na mnoge načine, a posebno na ovaj dan. Sv. Patrick je donio katoličku vjeru u Irsku, a svi znamo koliko ona na toj istoj vjeri gradi svoje temelje.
Kako su Irci počeli slaviti taj dan?
Nema sumnje da je St. Patrick bio povijesna ličnost. Najzanimljivije je što uopće nije bio Irac. Rođen je u britanskoj aristokratskoj obitelji, gdje su ga kao mladića oteli I poslali u roblje u Irsku. Tamo je morao raditi kao pastir, čuvajući ovce, a igrom slučaja je prešao na kršćanstvo. Nakon sedam godina u roblju, uspio je pobjeći nazad u Britaniju gdje se zaredio kao svećenik. Tad je začuo glas koji mu je rekao da se vrati u Irsku I pokuša ljude preobratiti na kršćanstvo. Patricku zacijelo nije bilo lako vratiti se među “divlje” Irce I propovijedati katoličku vjeru, u zemlji koja ga je mrzila I napadala na svakom koraku.
Pa ipak, oko te povijesne ličnosti uspjela se stvoriti velika količina legendi, koje nemaju nikakve veze sa stvarnom ličnošću, ali su izraz velike ljubavi I povjerenja prema ovome svecu.
Svi ukrasi za ovaj dan zelene su boje I ukrašeni djetelinom. Djetelinu, odnosno Shamrock, Patrick je navodno koristio da bi objasnio Sv. Trojstvo. Inače u njoj nema ništa autentično za Irsku, jer raste zaista svugdje.
Druga legenda kaže da je Sv. Patrick istjerao sve zmije iz Irske. I zaista, u Irskoj nema ni jedne vrste zmija. Istina je da u Irskoj nikada nije bilo zmija, jer su mora oko nje prehladna da bi migrirale iz Britanije ili od bilo kuda drugdje. A s obzirom na to da se zmija oduvijek povezivala sa Sotonom, istjerujući zmije iz Irske, Patrick je metaforički istjerao I samo zlo.
Neki povjesničari tvrde da je St. Patrick’s day ustvari izmišljotina irskih imigranata u Americi, te da taj blagdan u Irskoj do 18. Stoljeća nije bio ništa više nego malo ozbiljnija gozba u kući I eventualno posjet crkvi.
Bilo kako bilo, uz pint Guinnessa, on se sada itekako slavi I prilika je to svim gradovima a napose Dublinu, za lijepu turističku zaradu. Ukoliko imate namjeru posjetiti Dublin, svakako preporučujem da to bude vikend Sv. Patricka. Lijepo ćete se zabaviti, na ulicama nema nasilja I u pubovima se pije jako dobro pivo. Živjeli I sretan vam St. Patrick’s day.