​Desi se eto samo tako da se stvari kvare. U svakoj državi se kvare, iako se ponekad čini da se u Irskoj malo više… je li za to zadužena njihova nacionalna maksima: If it's not broken, don't fix it… kojom se služe stvarima dok stvarno ne ispuste dušu, nikad nećemo saznati.
“Mama, nema tople vode!” – usklikne moj sin, i ja zaista odvrnem slavinu. Već pola godine govorim agentu da s vodom nešto nije u redu, a on uporno obećava poslati nekog. I sad, kad okreneš na toplu vodu, iz nje ništa ne curi. Bijaše to dan prvi, kad smo otkrili čari u kojima su uživale naše bake – grijanje tople vode u loncu na šporetu ne bi li se mogli oprati navečer. Petak popodne, nema goreg vremena da se nešto pokvari, jer Irci vikendom baš i nisu dostupni. Riskiram i zovem agenta na telefon i objasnim cijelu situaciju. Eh, da, kaže on meni, nezgodno je to, ali do ponedjeljka ionako ništa jer radno vrijeme je od takvo kakvo jest. Obećavam podsjetiti ga u ponedjeljak i sklapam slušalicu. 
Nakon vikenda provedenog pored lonca na šporetu, u ponedjeljak ujutro zovem ponovno. Saznajem proceduru: agent mora zvati lanlorda, on daje pristanak, agent zove majstora, on dolazi. Ajde, mislim ja, nije ni tako loše. Dva sata kasnije zove me majstor, ne može doći danas ali sutra će sigurno doći pogledati što s vodom nije u redu. Psujem tek toliko, malo, na hrvatskom da me ne razumije, i sa smiješkom priopćavam svoje oduševljenje.
Dan četvrti bez tople vode. Dolazi majstor, bez ijednog alata, razmakne vešmašinu i sve, pogleda od oka i kaže: o da, problem je u cijevi, spoju… ne brinite ništa dolazim sutra. Psujem sa smiješkom kroz zube sretna što nikad nije čuo riječ hrvatskog do sad.
Dan peti bez tople vode. Opet sam izašla ranije s posla da bih pričekala majstora. On konačno dolazi, ovaj put s plastičnom vrećicom u kojoj je nekoliko alatki, raskopa cijelu kupaonu, polije pola hodnika, i slavodobitno kaže: nije immersion, pumpa je crkla. Treba nova pumpa za vodu. Procedura se zna; majstor zove agenta, agent zove lanlorda, on daje pristanak, agent zove majstora i kaže: može nova pumpa. Majstor skuplja ona dva šrafcigera koje je ponio sa sobom i kaže: dolazim sutra s novom pumpom. Kad majstor ode, psujem sve živo i neživo a djeca se čohaju po glavi jer nije bilo dovoljno tople vode u loncu da propisno isperu šampon.
Šesti dan bez vode. Treperi mi jedno oko od nervoze. Majstor dolazi s pojačanjem i novom pumpom. Šarafe 3 sata i pet puta se spuštaju u kombi po još jedan šrafciger koji se ne nalazi u plastičnoj vrećici u kojoj nose alat. Nakon 5 sati močenja laminata u hodniku i nerazumljivog mumljanja, pumpa radi. To što se dignuo laminat u hodniku, nema veze. Znojni i ponosni, slavodobitno objavljuju da je posao gotov. Ja, iz predostrožnosti, pokušam pustiti toplu vodu, kad li gle, voda još uvijek ne ide. Psujem sad već i na stranim jezicima i objašnjavam da bi možda trebalo ozračiti sistem ili nešto, i da ne prihvaćam da je kvar popravljen. Iznervirani, poslušaju me i topla voda konačno krene. Sretna, gledam nadignuti laminat i mislim, hajde, to ćemo i samo zamijeniti. Majstor zove agenta da mu priopći kako je brzo i uspješno riješio kvar, procedura ide ispočetka. Malo manje psujem kad su otišli. Ali sad se barem nakon tjedan dana mogu pošteno istuširati.
Dva tjedna kasnije, zakuha mi auto. Muž kaže, idemo u servis, a ja počnem uspaničeno mahati rukama. U auto kući su nam prodali auto kojem nije bilo zamijenjeno čak ni ulje, a kamoli nešto drugo. Ne idemo mi nigdje, ovaj put zovemo hrvatskog majstora kojeg ću ja naći. Zovem majstora, večer je, pola 9. Sutra sam kod tebe, kaže on i sutradan zaista, čovjek dolazi u dogovoreno vrijeme. Sa sobom donosi pun auto alata, dijagnostiku, gleda, kima glavom… Isprobava lijati tekućinu, ostavi auto da radi 15 minuta. Dijagnoza: dihtung motora. Sutra će doći po auto, sutra će naručiti dijelove, auto je gotov za par dana. Nema odokativne prognoze, nema nesigurnosti, nema okolišanja. Čovjek je tu i zna svoj posao. Kad dolazi, nosi alat sa sobom a ne u plastičnoj vrećici. To je hrvatski majstor, ona sorta koja je naučila da ako želiš biti dobar, moraš biti stručan i brz. Moraš čovjeku dati dvije solucije, ali ga pripremiti na najgore i koliko će to koštati. Moraš jednostavno biti ono čemu se sa strepnjom divimo – majstor.
Pitam se, jesu li irski majstori, a imala sam s njima dovoljno posla, takvi zato što im se kao pravim Ircima nikad nigdje ne žuri i zato što su jednostavno aljkavi, ili su im svi dobri ljudi otišli kao i mi trbuhom za kruhom? Ili smo mi Hrvati navikli da je dobar majstor jednostavno dobar i da ga se mora cijeniti, ponuditi kavom i kolačem ako ga imate? Kad su naši dečki radili teretanu iznad coffee shopa u kojem radim, morali su rušiti zid i seliti ga ovamo onamo dok se vlasniku nije konačno svidjelo. Halo, Irci, jeste li čuli za nacrt?
Mislim da je definitivno najluđa stvar koju sam vidjela ovdje sastavljanje konstrukcije krova na tlu i onda dizanje dizalicom na krov. Moj otac krovopokrivač križao bi se lijevom i desnom nogom da je to vidio.
A tek centar Dublina, raskopan godinama. Rijetko vidim radnike da nešto rade, ali sam jednom prilikom na divno čudo vidjela da pile neku cijev onom običnom pilom iz B&Q koja košta 4 eura… zaboga, dajte ljudima bar normalan alat.
Uglavnom, nakon kojekakvih trauma koje smo prošli, ja Irce više ne zovem. Od sad ako se nešto pokvari, u moju kuću može samo hrvatski, pravi majstor, onaj koji zna svoj posao kao vodu piti i koji ako ništa drugo, berem nosi alat sa sobom. A svim našim dečkima na građevini i u mehanici, svaka vam čast majstori.

​Izvana sve izgleda super. Život je lakši, ima se love… to što djeca kreću u školu više ne predstavlja nikakav problem. Odjednom poslije ručka jedeš mango i lubenicu usred zime, tipkaš poruke na Iphoneu umjesto na prastarom HTCu s razbijenim ekranom. Kad ideš u Lidl, kupuješ cheese cake i više ne pečeš kolače kod kuće. Ne gledaš je li piletina na akciji i više ti stvari koje kupiš nemaju narančastu naljepnicu na sebi. Tu i tamo odeš na večeru i na pokoji pint Guinnessa, i ne razmišljaš kako ćeš od prvog do prvog. Ne krpaš odjeću kao prije nego odeš pa iako u Penneys i kupiš novo za par eura. Ako dijete podere tenisice, ne cviliš i razbijaš po kući od bijesa, odeš i kupiš nove. Svakodnevno se dižeš rano ujutro i odlaziš na posao sa smiješkom manje-više jer te nitko ne maltretira i plaćen ti je svaki prekovremeni. U petak odeš na bankomat u 10 prijepodne i gle, plaća je tu, točna u sat i u tren oka zaboraviš da već sedmi dan užasno puše i pada kiša. Život je dobar, život je lijep.
Ako imaš djecu u školi, drago ti je da nisu pod stresom. To su već napola mali Irci, s lijepim naglaskom, znaju svoja prava i redovito te na njih podsjećaju. U Irskoj batina nije izašla iz raja kao kod nas kod kuće. Uhvatiš se u razmišljanju, eh da je meni tako lijepo bilo u školi… i da je bar tamo postojala Tusla kad bi otac krenuo remenom ili šibom.
A onda dođe godišnji odmor, gdje nakupuješ brdo ljetne odjeće u Penneysu, koja ti ovdje ionako neće trebati jer je ljeti 20 stupnjeva, pa se avionom uputiš u Lijepu našu. Čini ti se da je tamo raj, dok te uplakana i razdragana rodbina dočekuje kao Boga, jer te nisu vidjeli godinu dana. Mater je ostarjela, otkud joj toliko sijede kose i toliko novih bora na licu… Pokazuješ novi Iphone, njima sedmo svjetsko čudo, častiš kavama jer znaš kakva je situacija, svima je drago da te vide i da saznaju kako je u bijelom svijetu. Čini se kako ni negdje ni na nebu ni na zemlji, dok slušaš jadikovke kako je teško i kako su na vlasti oboje, i partizani i ustaše, a ti nemaš nikakve veze s tim i uopće te ne interesira. Svi su u kreditima i ovrhama, svi kucaju pare od prvog do prvog. Bude ti žao jer vidiš da se bore, pa obećavaš pomoći i u glavi već radiš izračun troškova na kojima možeš uštedjeti barem par sto eura da pošalješ. Zaboravljaš da si se maknuo od tog istog zla, blokiran i ljut, oni računaju da ćeš pomoći, pa pomažeš. Ljudi smo.
Kad ih vidiš sve na tim istim kavama, na okupu, u slučajnim susretima, jako si sretan. Izbjegavaš priče o politici jer ti je to sve glupo i nije tvoj problem, ali saslušaš svakoga sa svojom pričom. Dvije tisuće kilometara dalje, opet će ti nedostajati njihove jadikovke i njihova prisutnost. Ljudi su to koji te vole, i koje si znao da ćeš napustiti, i koji ti ponekad vraški fale. 
U trenutku dok plaćaš kavu irskom karticom i shvaćaš da te koštala runda tri eura, polako ti dolazi u glavu da je život doista lakši i da stvari koje su ti ponekad bile nedostižne više nisu problem. Pa opet, na čardaku si ni na nebu ni na zemlji, zbunjen gdje ti je ustvari dom. Tamo gdje je srce ili tamo gdje je život…
Ujutro se digneš, udišeš mirise i zvukove obiteljske kuće i razmišljaš je li tvoj dom ovo ili podstanarski stan u Dublinu koji krvavo plaćaš. Odlučiš odagnati misli i uživati u dobro poznatom okruženju dok si još malo na godišnjem. Za ručak se kuha posebno jelo koje si oduvijek volio, jer te mama mazi dok si tu, dok te još može vidjeti i zagrliti uživo, a ne procijediti suzu nakon hladnog Skypea. I taj Skype vremenom postaje tvoj najbolji prijatelj i najgori neprijatelj. Gledaš draga lica i trudiš se smješkati, pričajući o tome kako je tko i je li teta Ivka preboljela moždani, a u dubini duše sve bi dao da ih zagrliš i udahneš dobro poznati miris njihove kose. Slušaš djecu kako pričaju dogodovštine iz škole baki, a znaš da nakon toga slijedi suza u oku i zatvaranje u sobu ne bi li plakao u miru vlastite privatnosti.
Čudan je to život. Život u materijalnom smislu kakav bi svi trebali živjeti. Nitko nije zaslužio da krpa od mjeseca do mjeseca, da zavidi nogama s pozadinom lijepe hrvatske plaže. Nitko ne zaslužuje da kuka ako mu se razbije mobitel i da čeka šest mjeseci za novi. Ljudi zaslužuju dobiti plaću na vrijeme i za svoj posao biti adekvatno plaćeni.
I upravo to postaje stvar koja ti obilježi godišnji odmor, ne možeš ne vidjeti tugu i jad. S jedne strane, počinješ žudjeti za povratkom u sigurnost, tamo gdje te država štiti kao ličkog medvjeda, a ustvari si samo stranac. Kako li tek brine za svoje?
Pakiraš stvari u kofere i osjećaš zebnju. Razgovori počinju sa suzama u oku. Obećavate da ćete doći za Božić a djeca već plaču. I sami su zbunjeni. Vole djeda i baku, ali u Irskoj je tako lijepo…
kad bi barem svi mogli s nama…
Dolazi dan povratka. Suze se više ne mogu izbjeći. Svi ti zagrljaji su oni posljednji barem za naredno dugo vrijeme. Pokušavaš upamtiti svaki miris i svaki dodir dok ti sa suzama pakiraju zadnji komad šunke ili kobasica, jer to majke rade. Neka se nađe sinu u dalekoj tuđini. Gledaš drago lice majke i pitaš se hoće li te dočekati i drugi put, ozarena i sretna lica, i hoće li opet osjećati prazninu kad odeš, zbunjena jer zna da ti je bolje, ali tužna jer te nema. Stara je, život leti…
Taj zadnji dan proklinješ državu i politiku, jer ti mater ima penziju 1000 kn, i znaš da će doći dan kad će trebati ona tebe, kao što si ti nekoć trebao nju. Njenu penziju ti zaradiš za jedan dan. Proklinješ i bivšu firmu koja ti još duguje zadnju plaću i dug zbog kojeg su te ovršili i poslali u tuđinu. Pakiraš stvari i ne znaš kako ti je. Jesi li sretan ili žalostan. Više ne znaš gdje ti je dom, i je li ti bolji prijatelj Ivek s kojim si u djetinjstvu krao trešnje ili Cecilia, malena Brazilka koja te mijenja na poslu svaki put kad si bolestan. U tom trenutku shvaćaš da ustvari više ništa ne znaš.
Sjedaš u avion još potresen suzama najbližih. Gledali su te i mahali ti prije checkina svjesni da je život čudan i tko zna… možda te vide posljednji put. Osjećaš njihovu tugu, tu ti je za vratom i ne možeš je otresti. Smješkao si se ali u dubini duše znaš da si opet sam, opet ni na nebu ni na zemlji. I iz aviona kao da možeš osjetiti njihove suze koje su te ispratile. Oni su sada prazni, i ti si sada prazan. Život je čudan.
Ujutro se dižeš na posao. Dijete voziš u školu. Navečer ćeš nazvati mater na viber. Danas Breno opet nije došao na posao, pa ste morali na brzinu odraditi i njegov posao. Šef te pohvalio. Plaća je opet sjela, treba ići u Lidl jer ti se ovaj tjedan jede samo govedina i ananas. Na poslu je bila samo zafrkancija. Rekli su da će padati kiša. Opet. Na poreznoj te dočekala nasmijana gospođa na šalteru. Na tvom BMWu je zasvijetlilo ulje. Koga briga, staješ na prvoj benzinskoj i kupuješ ulje. U žurbi, godišnji je ostao iza tebe i život ide dalje. Zaboravljaš suze od prošlog tjedna, i shvaćaš da si doma, kod kuće. Hajdemo iz početka.
Čudan je život u tuđini…