Ima li u Irskoj siromašnih?

Irska je već nekoliko godina za redom najbrže rastuća ekonomija u Europi, s rastom od 7,8% godišnje. Godišnje! Lijepo je čuti da smo i mi koji smo ovdje doselili dio te rastuće ekonomije, da nekako doprinosimo tome i da smo se spasili siromaštva. Pričajući s ljudima koji su ovdje, svi se slažu da posla ima napretek i da je jedini problem visoka cijena stanova. Svejedno, nekako se uzdamo da će se i taj problem riješiti. 2017. godine u Irskoj se otvorilo 55000 radnih mjesta. Za 2018 godinu predviđalo se još i više. S rastom gospodarstva raste i potrošnja. I nekako, kad čovjek čita novine, ima osjećaj da u Irskoj teče med i mlijeko i da stvari ne mogu biti bolje, štoviše, bit će još bolje. 
Gdje se onda tu uklapa članak iz novina koji tiho priča o jednoj drugoj strani Irske, a to je Irsko siromaštvo. Čovjek bi pomislio da u jednoj takvoj rastućoj ekonomiji sirotinje nema, a ipak statistike pokazuju da čak 16,5% Irskog stanovništva živi na samoj granici ili u siromaštvu. Zarađujete li manje od 250 eura tjedno, po Irskim standardima ste siromah. 
Teško da ćete negdje u svjetskim naslovima, a pogotovo u Hrvatskim novinama,  pročitati da u Irskoj ima 8,500 beskućnika, od kojih je više od 3,000 djece. Ljudi su to koji su se našli u situaciji da su izgubili kuće i stanove, neki su izgubili posao, neki su jednostavno beskućnici jer su to izabrali… svima je zajedničko da žive u hitnoj akomodaciji, hotelima koje plaća država i slično. Neki od njih su doslovno na ulici. Spavaju pred ulazima, Focus Ireland im dijeli vreće za spavanje kako ne bi podlegli oštroj i hladnoj Irskoj klimi. 
Gdje se dakle uklapa ta slika kad gledamo fotografije nasmiješenih ljudi ispred Temple Bara ili nepregledne kolone turista na St. Patricks day?
Idemo se još malo baviti statistikama.
790,000 ljudi u Irskoj živi u siromaštvu, barem tako tvrdi Irish National Anti-Poverty Strategy. Oni jednostavno ne mogu održati adekvatnu razinu kvalitetnog života, jer imaju premala primanja.
18% odraslih ljudi koji su siromašni imaju poslove. Unatoč tome, ne zarađuju dovoljno da pokriju osnovne troškove za život za sebe i svoje obitelji. Irci ih zovu „siromašni radnici“.
Postoji veliki jaz u razini primanja u Irskoj. Većina ljudi radi na minimalcu, a samo jedan mali broj ljudi privređuje puno. Što se tiče regija u Irskoj, i tu postoje razlike. Istok i jug Irske ima manji broj siromašnih po glavi stanovnika, dok se taj broj penje u ruralnim i zapadnim sredinama. 
Kad pričamo o siromaštvu, ljudi s određenim tjelesnim ili psihičkim nedostacima, te djeca, u većem su riziku da budu siromašni nego odrasli, zdravi ljudi. 
Obitelji s jednim članom koji privređuje imaju tri puta veću šansu za siromaštvo od obitelji u kojima radi oboje roditelja. 
I možda najbitniji problem, najam stanova i ostalih nekretnina, te cijena istih, rastu 6 puta više od Europskog prosjeka. Rezultat je da, uz rast cijena namirnica, obitelji imaju poteškoća podmiriti osnovne troškove stanovanja. To i jest najveći uzrok beskućnika, čiji broj je od 2016. godine narastao za 17%. 
Koliko god da čitam i istražujem, ne mogu se oteti dojmu da ne razumijem baš kako Irska vlada misli riješiti taj problem. Imaju oni nacionalnu strategiju, koja kaže da bi digli minimalac do 2020. godine na 11 eura po satu, ali u isto vrijeme cijene nekretnina i najma vrtoglavo rastu. Mislim da neće pomoći ni dizanje FIS-a za 5 eura, niti dizanje dječjeg doplatka. Uzalud sve mjere koje pomažu samohranim majkama, ako je cijena vrtića u Dublinu 800 eura. Nijedna neće imati računicu da ide raditi. 
A onda, opet, čitajući statistike, gledam u susjedstvu samohranu majku, rođenu Irkinju, koja ima dvoje djece i zarađuje oko 350 eura tjedno. Država joj kroz Rent Allowance pomaže da ima gdje živjeti s djecom. Meni država ništa ne plaća, jer navodno imam preveliku plaću. Daleko je njeno siromaštvo od onoga na koje smo mi u Hrvatskoj navikli. Čisto sumnjam da je ijedno dijete u Irskoj zapravo gladno, s praznim frižiderom u kutu trošne kuhinje. Kad im pokazujem slike potrebitih iz Hrvatske, samohranih, u trošnim kućicama bez vode i grijanja, bolesnih, starih bez ikoga svoga, oni priznaju da im je ipak bolje. 
Granica siromaštva u Irskoj i ona u Hrvatskoj kao nebo i zemlja je. Irci se zgražavaju kad čuju da ima roditelja koji djeci ne mogu kupiti uniforme ili im dati džeparac za školu, a ja mislim… Bože dragi, pa tako živi pola Hrvatske, na kredit, na rate, u siromaštvu i bijedi. Kažu, ima u Irskoj djece kojima roditelji ne mogu svaki dan priuštiti kvalitetan mesni obrok. Ima toliko djece u Hrvatskoj kojima je obrok u školi ili vrtiću jedino što će uopće pojesti taj dan. 
I zato dolazim do zaključka da, bez obzira na to što ima bezbroj mana, Irska svejedno koliko toliko brine za svoje siromahe. Brine za samohrane majke koje ne mogu raditi, za očeve koji primaju FIS da bi zaradili dovoljno da djeca ne budu gladna. Brine koliko toliko i za one koji nemaju svoju nekretninu kroz Rent Allowance, HAP… njihovo mjerilo siromaštva razlikuje se od hrvatskih mjerila. Ako pitate Hrvatsku vladu, mi smo bogata zemlja. Spočitat će vam mobitele i aute kao da su svjetsko čudo. a ustvari smo teška sirotinja. 
Mi koji smo pobjegli iz pravog siromaštva, mi se ne žalimo. Zasukali smo rukave koliko tko može i borimo se iz dana u dan u stranoj zemlji koja nam je postala majka. Šaljemo tu i tamo koji euro doma, pomažemo i one koji nemaju koliko možemo, sve kako je kome „grah pao“. Moja susjeda koja po Irskim mjerilima živi na granici siromaštva ljetovala je u Lanzarote ove godine. Većina Hrvata more može samo sanjati, kamoli Španjolsku. 
I zato, nekako sam skeptična na sve ove napise o Irskom siromaštvu. Posebno kad dolaze u zemlji koja je donedavno bila uistinu siromašna. Zar se Irci ne sjećaju svoje povijesti? Jesu li tako brzo zaboravili da prije Keltskog tigra nisu imali ništa? Ili se danas moderna Irska uspoređuje s jednom Švedskom ili Norveškom, u kojima navodno siromaha nema?
Bilo kako bilo, ostaje im gorući problem kako riješiti cijene stanova i toliko beskućnika. Živi bili pa vidjeli kako će to za par godina biti. 
A do tada, stvari i nisu baš toliko loše. Irci su tvrdokoran narod. Istraživanja iz 2017. godine pokazuju da je Irska 15. najsretnija država na svijetu. Barem su se Irci tako izjasnili. Pa možda i nas ta sreća malo zahvati. Zaslužili smo.