što smo naučili od Beast from the East

​Iskreno, kad su u Irskoj najavili snijeg, ja sam se slatko nasmijala. Sjetila sam se svih onih scena iz Zagreba kad je Bandić rekao da će ga pojesti kao Batman, sjetila sam se one lijepe idile iz prethodnog života kad se ujutro probudiš a ono snijeg pada kao lud, sjedneš u auto, staviš lance i odeš na posao, a djeca u školu. Tako da, kad je u novinama izašla vijest o strašnoj oluji simbolično prozvanoj Beast from the east, odnosno Zvijer s istoka, ja sam prvo pomislila, kakvo prikladno ime za nekog boksača ili ultimate fightera. Tješila sam kolege Irce da snijeg nije ništa strašno, a oni su se ponašali kao da će biti smak svijeta i lijepo mi govorili da se pripremim, jer ja ne znam što je to kad padne snijeg u Dublinu.
I tako, na sve njihove katastrofične prognoze meni je naprosto bilo smiješno. U Hrvatskoj, posebno u kontinentalnom dijelu, snijeg je normalna pojava. Počisti se i drugi dan sve profunkcionira. Snijeg u Dublinu padne svakih deset godina, pa ne može biti toliko strašno.
A onda je jedne noći pao snijeg u Irskoj. Dan prije Irci su znali što i kako će biti, poučeni primjerom iz 1982, kad je 25 cm snijega zatrpalo Dublin pa su ostali bez kruha i mlijeka i osnovnih potrepština na tjedan dana. Zato su opustošili trgovine, pokupovali na brzinu sav kruh, mlijeko i alkohol i dobro se pripremili. Mi smo se doma još uvijek smijali.
Dan prije snijega, otišli smo u tjednu nabavku kao i obično, i ostali šokirani. Police su zjapile poluprazne, pa nam više i nije bilo do smijeha. Poveli smo se njihovim primjerom i kupili zadnji kruh i potrepštine za tjedan dana. Koliko grozno ustvari to može biti? Sad već pomalo sumnjičavi, s knedlom u grlu, snabdjeli smo se svime i svačime, naročito s mačjom hranom da ne bismo sami završili kao hrana kad nastupi mačja glad.
Na dan kad je snijeg zatrpao Irsku, otkrila sam prvi put što je to snježna oluja. Sva moja iskustva iz Zagreba pala su u vodu. Možda narod u Lici zna što je zima, ali ja svakako ne znam. Prvo su me zvali iz hotela nasuprot moje zgrade, u kojem radim. Nitko se nije pojavio na poslu. Trčala sam od recepcije do restorana do bara, pokušavajući u dvije smjene zamijeniti 3 zaposlenika koji se nisu pojavili. Rekoh, sutra će biti bolje. Sutra je bilo još gore. Zatvorene škole, ceste neočišćene, dućani zatvoreni… Irci su sve lijepo zatvorili i amen. Nitko ne ide nikuda. U tom trenutku postalo mi je jako drago što sam se opskrbila s tjednom nabavkom. Tih par minuta koliko mi pješice treba do posla nikad nisam iskusila takav vjetar i oluju. U stanu se grijanje palilo svakih pet minuta i svejedno je bilo hladno iako je vani bilo oko nule. Definitivno sam saznala: snijeg u Irskoj i snijeg u Hrvatskoj nisu ista stvar.
E sad, možemo li ustvari kriviti Irce da su neorganizirani i da je najlakše sve zatvoriti? Ok, ceste zaista nisu bile nimalo počišćene. Autobusi  nisu vozili. Nitko nije vozio. To se u Hrvatskoj ipak ne događa. Ali što bi se dogodilo da Dublin primjerice uloži novac u ralice, ljude koji će ih voziti i održavanje strojeva, a snijeg realno padne svakih deset godina? Je li to isplativa investicija i hoće li zaista svijet propasti ako poduzeća i škole ne rade tri dana? Da ne pričamo da ljudi ipak riskiraju putujući na posao i školu… ne znam, nisam pametna.
Mislim da si jedna bogata država kao što je Irska može dozvoliti da zadrži ljude po kućama na dane kad je ovakva nepogoda, jer ovo je zaista za njih bila vremenska nepogoda. Oni nisu navikli na snijeg, nemaju zimske gume, nemaju sistem grijanja predviđen za takvo vrijeme… kad padne snijeg, sve staje. 
Sve njihove najave i prognoze, njihov red warning, meni sve to ima smisla iako sam se tome prije smijala. Imalo mi je smisla i kad je puhala Ofelia, ima mi smisla i sad. Zašto riskirati, posebno u zemlji u kojoj su svake vrste odšteta i tužbi normalna stvar i pravo? Razumijem i tvrtke koje su rekle zaposlenicima da ostaju kod kuće. Ima li smisla riskirati da ti se zaposlenik ozlijedi putujući na posao i tuži te? Ima li smisla da djecu tjeraš po tom vremenu da idu u školu, kao da ne mogu nadoknaditi tih par dana?
Najviše što me ustvari zaprepastilo je da su sklonili beskućnike. Čitala sam u novinama da je svim beskućnicima koji su odbili ići u hitan smještaj, oduzeto pravo glasa po Mental Health Act, 2001., i na brzinu su ih prisilno smjestili u bolnice. 
Tako da, bez obzira na to što se čini da je među Ircima zavladala panika i svi svjetski mediji su prenijeli problem kao oličenje nesposobnosti nošenja s jednostavnom situacijom kao što je snijeg, ja mislim da su se ponijeli dobro.
I uostalom, u cijeloj toj Best from the east, nije bilo niti jedne smrti, nego se čini kako je cijela nacija tih nekoliko dana uz pivicu i dobrodošao mali godišnji odmor, uživala u tako rijetkoj pojavi kao što je snijeg. Možda je tako i najbolje. A pouka meni osobno je, uvijek slušaj stare Irce kad ti nešto govore, obično oni najbolje znaju kako je. Ubuduće, kad objave Red warning za oluju ili bilo kakvu nepogodu, prvo pravac Lidl po kruh, mlijeko i toaletni papir, i naravno velike količine pivice. Za svaki slučaj. Ipak smo u Irskoj.