​U mnogim Irskim dnevnim novinama nedavno su osvanuli naslovi o tome kako je Dublin proglašen jednim od najgorih gradova za strance, ponajviše što se tiče skupoće smještaja i visokih troškova života. Našao se tako odmah poslije Stockholma, gdje je također problem pronaći smještaj.
Svi znamo da Irska nije samo Dublin. Nas Hrvata ima po svim dijelovima Irske, ali Dublin se nekako uvijek izdvaja po količini radnih mjesta i mogućnosti napredovanja. Vjerojatno u nekim drugim gradovima u Irskoj standard života je puno lakše postići jer su cijene smještaja manje, a ruku na srce, samo poneki od nas ovdje posjeduju nekretninu pa se ne moraju svrstati s ostalim imigrantima i njihovim problemima.
Kad me zasipaju pitanjima u inbox da bi potražili savjet ili pomoć, uvijek napominjem da je Dublin zaista brutalno skup. Teško je to zamisliti onome koji tek dolazi, ali ako imaš 2000 eura plaću a stan je 1500, na koliko je narasla cijena u nekoliko zadnjih godina, nećeš uspjeti živjeti dobro i uštedjeti mnogo. Ako nisi spreman kao samac dijeliti sobu s još pet ljudi, jer će te smještaj tada doći 350 eura, a ne 1500, onda se život ovdje može činiti neisplativim. Često se pitam kako žive obitelji s malom djecom gdje žene ne rade jer je vrtić 800 eura… pribrojimo li tome stanarinu i režije… svaka čast! 
Ali nama Hrvatima čak i Dublin je nekako prihvatljiv. Nismo navikli da ako ostanemo bez posla, novi možemo naći za tri dana. U Dublinu posla ima za svakoga. Za konobare, medicinske sestre, u skladištima ili informatici. Ako za prvu ruku prihvatiš posao bilo kakav, upišeš neki tečaj ili college i eto te za šest mjeseci na nekom boljem posliću. To je ono što mene motivira u životu ovdje: u Dublinu zaista možeš uspjeti ako si imalo sposobniji. Ako i ne uspiješ, nekako se uspiješ snaći.
Pa tako znamo da jedni drugima uvijek pomažemo pronaći barem sobicu, da jedni drugima pišemo lažne životopise i dajemo preporuke za stanove. Nas „Balkance“ po snalažljivosti rijetko tko može prešišati. Možda zato jednom Nijemcu, koji je navikao da mu sve ide po špagi, ova gornja statistika može samo obeshrabriti. Da su intervjuirali Hrvate, mi bismo ih rekli da jest… stanovi su zaista preskupi, ali obilje drugih mogućnosti čini Dublin itekako poželjnim gradom za život.
Tko nije nikad živio u velegradu, može naći mnoštvo mana Dublinu kao gradu. Mnoštvo narkomana po centru, prljav i neuređen, pun droge i kriminala, Dublin pruža najgore od najgoreg. Svaki velegrad je takav, dame i gospodo. Ako niste navikli na to, možda je bolje da se preselite u neki manji gradić ili selo… Kad me netko pita, ja uvijek iskreno kažem: grad je toliko neugledan i prljav da je to strašno. Prljavijim mi se učinio samo još možda Pariz, jer sam ostala u šoku nakon čistog bijelog Zagreba.
Svi smo mi ovdje u konačnici stranci. Kao što smo i u Njemačkoj, Austriji, Švedskoj… svaki grad u kojem se živi ima svoje mane i prednosti.
Nadam se da će stanovi uskoro početi padati cijenom, jer zaista je skupo. 
Međutim, ima nešto pozitivno u ovom istraživanju u kojem je sudjelovalo oko 13000 doseljenika. Svi su oni naveli da gostoprimstvo i ljubaznost, te nadaleko poznat šarm Iraca, spašava cijelu stvar. I zaista, mislim da je to istina jer barem ja nisam nikad doživjela loše iskustvo s Ircima. Jest, vole popiti i malo su divlji, ali nikad me nisu doživljavali kao potpunog stranca. Kažu: nemamo ništa protiv tebe, plaćaš poreze kao i mi, radiš, boriš se, sretno ti bilo.
Također u ovom istraživanju, naveli su laganu mogućnost da naučiš jezik, lako stjecanje prijateljstava te relativnu sigurnost. 
Mislim da će kroz desetak godina Dublin rasti na ovoj ljestvici jer ipak imam povjerenja da će vlada riješiti stambenu krizu.  Do tad, bilo kako bilo, ipak moramo prihvatiti postojeće stanje, jer ovo je ipak naš drugi doma, a mnogima od nas i jedini kojeg imamo.

​Sjećam se moje drage Hrvatske i podstanarskog stana. U prizemlju zgrade bijaše sandučić, isti kao more drugih sandučića, ali prepun loših vijesti. Ne sjećam se da mi je itko ikad poslao kakvu razglednicu ili ne daj Bože lijepo ljubavno pismo, ali zato računima i opomenama nikad nije bilo kraja. Mrzila sam taj sandučić više od svega. Svaki put kad bih vidjela bijelu ili plavu kuvertu presjeklo me u nogama. Je li poziv na sud… ili opomena pred ovrhu? Jesam li zaboravila platiti račun iz 2002 godine, pa su mi sad poslali kaznu nakon 10 godina za naknadu za radijsku frekvenciju iako mislim da sam sve platila i odjavila broj… Jer s Hrvatskom se nikad ne zna i nema tu šale. Ako si imalo pametan, imaš deset registratora na polici s knjigama. Neki kupuju knjige, a ti skupljaš stare račune, kategoriziraš ih po godinama i operaterima… noću sanjaš da sortiraš ugovore i račune.
Davno si zatvorio obrt, gotovo već da si zaboravio da noćima nisi spavao kad je trebalo platiti PDV, toliko davno je to bilo. Ali hop… jedno jutro u sandučiću opomena. Zaboravio si platiti 25 kuna za slivne vode. Pokušavaš saznati što su to slivne vode i zašto ti to uopće moraš platiti, ali na kraju se izgubiš u moru poreza i naknada, prireza i podprireza… 25 kuna više nije 25 kuna. S troškovima odvjetnika i kamatama sad se popelo na 1500. Ako nisi od onih što imaju registratore umjesto enciklopedija, hop 200 eura iz džepa. Oni znaju da 2002. nisi platio slivne vode. Ti naravno ne znaš. Ti si još jedna od bezbroj budala.
Pa onda na poslu, vidiš da te stara zvala 5 puta. Vrtiš svoj hrvatski mozak na najjače. Tko je umro? Pod pauzom drhtavim rukama uzimaš telefon i zoveš. Kaže: zvali su iz Zagrebačke banke. Ti misliš: možda bi bilo bolje da je fakat netko umro. Znaš da si kredit otplatio krvavo zarađenim novcima u Irskoj, ali vrag nikad ne spava. Zoveš Zagrebačku banku, gdje ti teta nakon dva sata nejavljanja kaže da treba zatvoriti račun jer je neaktivan. Ali to se može samo osobno, ne dao Bog e-mailom ili telefonski. Sretan što nije ništa gore, čvrsto obećavaš da idući puta u posjet Hrvatskoj dolaziš u banku.
Kad smo kod posjeta, tvoj susjed je prijavio da više ne živiš u Hrvatskoj. Policija je pokucala na vrata, ali nitko nije otvorio. Hop… odjava prebivališta, boravišta ili tko zna čega sve ne po službenoj dužnosti, oduzimanje osobne. Jer ti, dragi kolega, moraš umjesto Irish Mirrora čitati Narodne novine. Tek toliko da budeš u toku s najnovijim propisima koje donosi draga ti Hrvatska. Inače, tko ti je kriv što ne znaš da se nešto promijenilo. Kazna 5 tisuća kuna. Treba hraniti javnu upravu. 
U najgorem slučaju, nisi ni znao da su te odjavili. Sretan kao malo dijete, silaziš s aviona i striček te zaustavlja kao zadnjeg kriminalca. Gospodine, vaša osobna je nevažeća, i nad njom je raspisana potraga. Progutaš knedlu, onesvijestiš se, i sjetiš se da si prošle godine prošao kroz crveno, ali si mislio da te nisu spazili. Ili te netko prijavio da si zapalio joint s frendovima na moru. Ali ne, stvar je potpuno bezazlena. Ne živiš u Hrvatskoj, i nemaš više osobnu. Terenskom provjerom, bez da te itko od njih obavijestio, uredno su te odjavili i oduzeli ti osobnu iskaznicu. Bravo! Jedan si od 15000 Hrvata s istom pričom prošle godine.
Država iz koje smo odselili trbuhom za kruhom oličenje je ažurnosti i ne prašta. Nema zastare ako ne platiš radijsku frekvenciju. Nek ti je Bog na pomoći ako nisi platio porez do kraja. Na stupu srama si doživotno. Oglašavaju te u popisu dužnika Hrvatskoj državi. Ta država je toliko ažurna i pravedna kad se radi o malom čovjeku da je velikom Fižuliću oprostila 50 milijuna kuna duga. Šteta što ti nisi veliki Fižulić, nego samo mali čovjek, pa zato drhti svaki put kad vidiš pismo ili te stara zove. To ne mogu biti dobre vijesti nikako.
Što se tiče irskog sandučića, budi bez brige. Stići će ti rješenje od dječjeg doplatka, FIS, sve neki novci kojima te obasipa draga Irska. Stići će i račun za struju, ali ćeš ga platiti. Ako i nemaš odjednom, možeš plaćati svaki tjedan pomalo. Stići će ti čestitka od dragih prijatelja za Božić, paket od bake ili matere s kobasicama i kulenom, ili barem nekom sitnicom. Voda ti neće stići, ona se ne plaća. Poljubi taj sandučić svaki dan kad dolaziš umoran s posla.
Kad idući put budeš putovao, popij tabletu za smirenje. Neće ti pomoći ako te zaustave, ali zato će ti dobro doći kad budeš obilazio sve hrvatske državne institucije s kojih si se zaboravio odjaviti. Ne zaboravi burzu, zdravstveno, policiju, poreznu… banke posebno nemoj zaboraviti jer će te iznenaditi čestitkom za 10 godina naknade za vođenje računa koji više ne postoji. Umjesto da popiješ kavu s prijateljima, otiđi do Vip-a tek toliko provjeriti ima li kakvog duga za koji ne znaš. Isto ponovi s T-com-om, Elektrom, Vodovodom… razmijeni te eure koje bereš s grane u Irskoj i plaćaj, plaćaj, plaćaj Hrvatskoj državi. Jest da su te odjavili po službenoj dužnosti, ali svejedno im plati. Jer Hrvatske institucije zaborave dug na 10 godina i onda ga izvuku iz ormara. Imaju zaposlenog malog gnoma u podrumu koji rukama osobno prevrće i na digitron zbraja je li ostalo kakvih 10-tak kuna duga. Ako je ostalo, gnom odmah zove svojeg najboljeg prijatelja Hanžekovića i zadovoljno trlja ruke.
Umjesto suvenira iz Zagreba, drugi put kad budeš bio, prošeći do Narodnih novima i kupi jedan primjerak nove, 500te verzije Zakona Hrvatske tek toliko da imaš što čitati pod pauzom na poslu, ili navečer kad ženu boli glava. Moraš biti spreman na sve, jer će ti idući puta reći: je, gospodine, to vam je prošle godine izmijenjeno u zakonu, trebali bi to znati. Djecu tjerajte da čitaju Narodne novine umjesto lektire, berem neće zaboraviti hrvatski jezik i pismo. 
I nemoj zaboraviti, iako si odselio iz Hrvatske, Hrvatska te neće pustiti dok si živ. Ona te toliko voli kao svojeg građanina, da je spremna opaliti ti dupli porez jer se nisi odjavio, oduzeti ti osobnu, ali uredno uzimati tvoje novce koje šalješ rodbini kroz PDV i ostalih 50 poreza. Pomisli, kad toliko voli Agrokor da mu je spremna sanirati dug s tvojim novcima, kako onda neće voljeti tebe, malog čovjeka kojem je dala najbolje od sebe, 3000 kn minimalca i 250 kn dječjeg doplatka. 
Ali nije sve tako crno.
Nakon nekoliko godina provedenih u Irskoj, jednostavno ćeš prestati strepiti nad poštom iz sandučića. Dobra je to vijest za tvoje živce. Kažu neki: čak sam se počeo javljati bez straha na nepoznate brojeve. One koji imaju predbroj iz Hrvatske ignoriraj, ne nose ništa dobro.
Iz straha i predostrožnosti, imaj na polici nekoliko registratora s irskim računima. Hrvatska te naučila da se nikad ne zna ali više ih ne sanjaš.
I ono najbitnije.
Jednog dana u irskom sandučiću bit će jedno posebno pismo. Imat će lijepu bijelu kuvertu i u njemu će pisati: vaš zahtjev za irskim državljanstvom je odobren. Od sad će vam država biti majka, a ne zločesta maćeha. Dobrodošao, sine!