Kad Irska postane razočaranje

​Uz mnoštvo pozitivnih komentara i obećanja kako u Irskoj teče med i mlijeko, ponekad naiđem i na one malo teže, opasnije, a to je totalno razočaranje u ovu zemlju koja nas je ipak ugostila koliko toliko i omogućila nam normalan život. Pratim ja i Hrvate u Švedskoj, i Danskoj, i Njemačkoj, Americi… i svugdje ista priča. Neki su zadovoljni i hvale se na sva usta, a neki pljuju po svemu i nikako da nađu svoj mir.
Ovih dana čitam tako komentare jedne naše Hrvatice koja je Irsku proglasila maltene najgorom državom na svijetu a same Irce prljavima i alkoholičarima. Kaže, prljave su im uši i gaće, a i puno piju i uz njih se nikako ne može profesionalno ostvariti, uvijek su oni na prvom mjestu. Irska ima najgoru klimu na svijetu, a gradovi su prljavi i neugledni, i zaista ne znam tko bi tu želio živjeti uopće. 
Podsjeća me to sve na onu priču Zločeste djece o Muji u Kanadi, i u meni ne može izazvati ništa doli smijeha i nevjerice. Pa ipak, čitajući komentare, jer živimo u javnom svijetu, nakon tog teksta osjetila sam se kao budala. Ja osobno nisam komentirala ništa, jer oduvijek ponavljam da mi je Irska majka a Hrvatska zločesta maćeha, pa ipak sam poželjela reći barem poneku riječ. Prešutjela sam.
Ne bih voljela da netko pomisli kako ne volim Hrvatsku. Plakala sam kao malo dijete kad sam se ove godine u Trogiru okupala u tom predivnom toplom moru. Dok sam bila kod kuće, šetala sam opijena prigorskim brežuljcima i udisala miris svježe pokošene trave. Ne može se to mjeriti sa stanom na petom katu u Dublinu. Imala sam i posao u Hrvatskoj. Lijep, uredski, onakav kad se ujutro našminkaš i lijepo obučeš u Zaru jer moraš, što će ljudi inače misliti o tebi? Imala sam i auto, punoljetan, na plin, da ne plačem na benzinskoj kad točim… 
I onda sam, poput većine nas, odlučila potražiti sreću daleko, u Irskoj, tamo gdje ljeta nema i gdje se kavice ne piju na terasama, i gdje nema dana da ne pada kiša. Na poslu sam vrlo brzo napredovala, nitko me ne iskorištava, imam krasne kolege kojima se obraćam s molim i hvala. Šef kao šef, nijedan nije med i mlijeko. Ali sve u svemu, vodim kvalitetniji život. Dobila sam doplatak za djecu od kojega im barem mogu priuštiti neku sitnicu ili proslavu rođendana. Dobila sam FIS jer imam premalu plaću po irskim standardima da bi se brinula kvalitetno o djeci. Nisam doživjela mobing. Ako ga i doživim, dat ću otkaz i potražiti sreću drugdje. 
Nije stvar samo u novcu. Imam jako puno prijateljica Irkinja. Stroge su majke, bore se poput Hrvatica… nisam srela nijednu kojoj je dijete prljavo ili zapostavljeno. One same su šarene i nemaju smisla za modu, ali ne gledam ih kao manje vrijedne. Prihvatile su me kao svoju. I njihova djeca su prihvatila moje dijete ne kao nekog stranca nego kao pravog prijatelja. 
Irci su šarmantni i veseli. Kažu, nemamo ništa protiv stranaca. Plaćate porez kao i mi. Jako su nezadovoljni svojom državom, stalno nešto protestiraju. I neka, bar jedan narod koji se bori za sebe.
Radim u kafiću u centru Dublina. Đankiji nam svaki dan kradu sendviče. Kad ih uhvatimo, kažu „Sorry love, Im hungry…“. U Zagrebu te ispika s nožem bez Sorry… 
Klima je grozna. Skoro svaki dana pada kiša, ma što svaki dan, ne prestaje padati. Badava ti kažeš da Rijeka statistički ima više kiše, ne vjeruju. Hladno je, puše ma grozota živa. Užasna zemlja.
Pa kažu, ni Njemačka nije bolja, nije to što je nekad bilo za vrijeme naših gastarbajtera koji su s mercedesima dolazili nakon godinu dana i stavljali lijepe šarene fasade naspram naših ogoljenih ciglenih kuća.
Draga gospodo, nigdje u svijetu ne teče med i mlijeko. Nitko vas neće dočekati kao heroje i udarnike samo zato što ste nakitili svoj CV radnim iskustvom. Ako budete pošteno i marljivo radili, bit ćete plaćeni za svoj rad adekvatno. Ja vam to garantiram! Ako ste lijeni, ni Bog vam ne može pomoći. Ako ste već i zaglavili u kakvom skladištu ili radeći nokte, nitko ne kaže da se ne možete dodatno educirati i naći kakav bolji posao, jer preko noći i preko reda ovdje ne ide. Ja imam kolegicu Irkinju koja je dobila otkaz jer je bila neposlušna i lijena, dakle ne možete mi reći da su povlašteni. Druga prijateljica Irkinja radi kao čistačica u školi, dakle ne možete reći ni da su lijeni i imaju prednost pred nama.
Što može očekivati jedan običan hrvatski čovjek kojemu jezik predstavlja problem? Da se zaposli kao profesor na školi? 
Svatko tko je došao prije ili kasnije se mora adaptirati na okolinu u kojoj živi. Odlika je to inteligentnih živih bića. To ne znači da mora zapostaviti svoje običaje jezik i kulturu, to znači da se privikne na drugačija pravila koja vladaju u svakoj zemlji. 
Postoji veliki dio naših ljudi koji znaju zašto su otišli. Postoji i ljudi koji su ovdje duboko nesretni, muči ih nostalgija, čežnja za domom i obitelji… sve je to normalno i razumljivo. Ali postoji i velik dio onih koji misle da im Irska nešto duguje samim time što su doselili ovdje. Ja ih zovem mamine maze, potencijalni uhljebi koji su navikli dobiti kruha bez pogače. Pobogu došao si iz zadnje države u Europi u stranu zemlju i misliš da će te ovdje držati kao kap vode na dlanu samo zato što si u Hrvatskoj imao dvije godine iskustva popravljajući dotrajala računala? Ili si ne daj bože završio najteži fakultet na svijetu, sociologiju, pa će te ovdje na aerodromu dočekati hrpa oduševljenih Iraca koji samo čekaju na tebe i tvoje znanje?
Borite se ljudi! Život je borba svugdje, ne samo u Irskoj gdje su svi ljudi alkoholičari i ne peru uši. Ne cvilite kad vam ta ista Irska daje FIS od parsto eura na plaću amo zato što imate troje djece i žena vam ne radi… ne žalite se svaki petak kad u 10 ujutro sjedne plaća? Ja sam je u Hrvatskoj čekala mjesecima i nikad nije stigla. Ne žalite se kad je najgora zimska temperatura 1 stupanj i ne morate strugati led i čistiti hrpetine snijega s auta ujutro… da ne pričamo o grijanju. Ali vam smeta što nije vrućina ljeti i što je more hladno?
A što ste očekivali? Ja znam u čemu je problem, upravo u očekivanjima. Jer kad vas zovu na pint pive, onda su veseljaci i društveni… kad ste loše volje, onda su đankiji i alkići… Kad plaća sjedne s prekovremenima, kujete državu u nebo. Kad treba platiti stan, onda ste odmah potišteni.
Nijedna država nije savršena, ja ne kažem da jest. Ali uostalom, nismo ni mi. Treba dobro odvagati pluseve i minuse i onda se razračunati sami sa sobom. Ako ne ide, ne ide… Ako ide nekako, pogni glavu i budi zahvalan što posao možeš promijeniti taj isti tjedan i što je minimalac najveći u Europi. 
Ako sve to svedeš pod crtu, stvar je jednostavna. Ili ostani, ili idi. Sretan put svima kojima ovdje nije dobro, a nas koji ne cvilimo ostavite na miru s vlastitim borbama i problemima. Mi smo zahvalni što nam je bolje i što znamo za što radimo. Ako i jednom našem članu obitelji možemo pomoći sa sto eura, ili prehraniti vlastitu djecu, onda je Irska najbolja zemlja na svijetu a Irci koji su nas prihvatili najbolji ljudi na svijetu. Jer ja baš ne pamtim da su Hrvati ikad prihvatili ikoga, čak i među sobom se kolju. Zakon Europske unije kaže ovako: „Slobodno kretanje i boravak osoba u Europskoj uniji temeljno je načelo na kojem počiva građanstvo Unije, a utvrđeno je Ugovorom iz Maastrichta 1992. godine.“ Sretan put!