Gledam neki dan na društvenim mrežama snimku vrijeđanja i napada na crnog taksistu u Donnycarney, na sam Uskrs. Snimka je postala viralna odmah poslije napada, izazvavši lavinu komentara na Facebooku i ostalim bespućima interneta. Irci se brane, kažu da nisu rasisti i da se srame tog pijanog čovjeka koji je vrijeđao sirotog taksistu, a na kraju ga i fizički napao. Svi peru ruke, Garda otvara istragu, čovjek se predaje policiji i kaže da mu je žao i da je bio pijan. Ispričao se i taksistu. Je li to završena priča?
Hm… Voljela bih u ovoj kolumni biti potpuno objektivna. Ako ništa drugo, barem realna. Ali kako netko tko je bijelac može pričati o problemima drugih rasa? I pritom biti barem malo objektivan?
Kao i u svemu, volim pročitati ono što je netko pametniji napisao o toj problematici, a onda opet dati neki svoj uvid.
Jedna od mojih najboljih prijateljica je Ada. Ada je krasna žena, Nigerijka, katolkinja, rastavljena majka s četvero krasne dječice. Ona je u Irsku došla davno, prije 15tak godina, kao azilant. Savršeno priča engleski, ima magisterij iz ekonomije koji je završila na UCD u Dublinu. Poznajem ju od kad sam osobno došla u Irsku i pratim njen put od početka. Adina djeca su redom sve odlični đaci, ambiciozni poput matere, inteligentni i sve u svemu dobro i strogo odgojena djeca. Muž ju je ostavio prije četiri godine i od tada je samohrana majka. Isprva je živjela na socijalnoj pomoći, imala je HAP, Jobseeker Alowance, i tad su joj ponudili da ide studirati. Sa svojih blizu četrdesetih godina upisala je fakultet i došla do mastersa. Ali onda nastaje njen problem. Nitko je ne želi zaposliti. Ta izuzetna, inteligentna i sposobna žena naišla je na zid. Ona sama nikad se nije žalila. Jer svi znamo, oni najbolji poslovi nisu rezervirani za imigrante, posebno ne crne i bez dana radnog iskustva. Tako da je Ada objesila na zid svoju diplomu i nakon svega upisala tečaj za njegovateljicu. Nakon što je uspješno položila sve module u rekordnom roku, uspjela se zaposliti kao njegovateljica starih i bolesnih Iraca. I tako sad za 12 eura po satu vozi po cijelom Dublinu i brine se za starce. Još je prerano reći hoće li napredovati i kada. Ja joj želim sve najbolje, ali ipak je pomalo žalim jer smatram da može puno više. Ona sama se ne žali. Radi puno i bori se, uzela je Irsko državljanstvo za sebe i djecu i od krvavog rada platila im najbolje škole. Jednom sam došla kod nje za nedjeljni ručak, a ona je djeci servirala tost i sir. Ja kažem: Ada, pa zar samo tost i sir za nedjeljni ručak? A ona meni kaže: Moja djeca žive teško, ali završit će najbolje škole, i jednog dana shvatit će da je cijela ta neimaština bila za njihovo dobro. Meni je došlo da se rasplačem. 
Pitam je: Ada, kakvi su vaši muškarci? A ona meni kaže: lijeni i nesposobni. Više vole živjeti na socijalnoj pomoći nego raditi. To su njene riječi.
Drugi bračni par iz susjedstva je iz Ugande. Kate i John su dvoje divnih mladih ljudi, s troje prekrasne djece. Najmlađa je autistična, pa Kate ostaje doma s njom i brine se za nju. Prima Carers Alowance, a John je knjigovođa u velikoj Irskoj kompaniji. Nisu bogati, ali oboje su situirani i dragi ljudi. Kad god mi je trebala pomoć, uvijek su priskočili, i ja njima. Nikad nisam nikakvih loših iskustava imala s njima.
Iskreno, oko mene u mojem naselju živi puno crnaca. Susjeda iz Nigerije, ulaz do mojega u zgradi, skoro godinu dana mi je svako jutro vozila kćer u školu. Djeca su se zajedno igrala.
I tu dolazim do djece. Gledam svoju Doroteu i klinčadiju iz naselja. Ima ih malo more, Irska je prepuna djece. Svi se zajedno igraju, i nema podjela među njima. Najbolji prijatelj joj je sin od te iste žene koja ju je vodila u školu. Stalno je kod mene u kući i toliko pristojno dijete nisam vidjela u životu. Pitam ja Doroteu ima li rasizma kod njih. A ona iskreno govori: kako koje dijete… kako je netko odgojen. Ona na sreću ima tolerantan odgoj pa ne gleda tko je koje rase nego kakav je čovjek. Ali kaže, ima onih kojima roditelji govore: nemoj se igrati s crncima. Posebno Poljaci. Netko bi rekao, ali ona ima samo 10 godina, što dijete zna… Ali ponekad u razgovoru i prepričavanju kaže da je u svađi netko Brianu rekao da je glupi crnac i „niger“. Ja je pitam kako se Brian osjećao. A ona kaže, pa bio je jako žalostan i zašutio je nakon toga. A kako se ti osjećaš, Dorotea? Pa i ja sam jako žalosna zbog toga, jer Brian je jako dobar dječak.
I to je Irska, priznali mi to ili ne.
Gabriel, moj sin, on je već veći, ima 15 godina i s njim se o tome može pričati na puno odrasliji način. Sretan je u školi, ide na 4 godinu koledža i nije više maleno dijete. Pitam ga kako je u školi što se tiče rasizma. On govori da se u njegovoj školi strogo kažnjava svaki rasistički ispad, ali ono što se događa iza škole ili u privatnoj sferi potpuno je drukčija priča. Ima podjela. Pričali mi o tome ili ne, postoje klanovi. Postoji klan Iraca, a postoji i klan imigranata. Kaže Gabriel da su najbolji đaci u školi redom djeca imigranata. Kad pitaš tko će dalje studirati, oni jedini dižu ruke. Oni su ovdje došli da bi uspjeli, a ne da bi primali socijalnu pomoć. Navikli su na težak rad i školovanje i imaju ambicije. 
Najbolja učenica u Doroteinom razredu i njena najbolja prijateljica je mala Britney. Crnkinja kojoj mater rađa već četvrto dijete a živi u socijalnoj kući i prima socijalnu pomoć. Od toga žive. Britney želi biti liječnica i sto posto sam sigurna da će i biti. Kad pitam Doroteu kakva je učiteljica prema njoj, ona iskreno kaže: učiteljica je ne voli jer je najbolja, a crnkinja je. Ona bi htjela da je mala Saoirse najbolja, ali Britney je puno pametnija. Pitam: a kako se Britney osjeća zbog toga? Dorotea kaže: često plače jer je učiteljica baš i ne voli. 
Sljedeće pitanje koje sam postavila djeci se ticalo njihovih simpatija i ljubavnog života. Pitam ih kako je to kad imaju cure i dečke, je li dozvoljeno miješanje rasa. Dorotea mi kaže da u njezinom razredu crnkinje imaju dečke crnce i obrnuto, a Gabriel kaže da je njemu svejedno, ali da je primijeti da Irci vole pomalo „egzotičnije“ djevojke, ali starci bi ih ubili da ih dovedu doma. Tako da se uglavnom druže i simpatiziraju među sobom.
Gabrielov najbolji frend je Irac. Pitam ja Christophera što on misli o tome? On kaže da većina njegovih prijatelja nema ništa protiv crnaca i imigranata. On sam vjerojatno nema čim mu je Gabriel najbolji prijatelj. 
Na kraju cijele priče, nekako ostaje da se zaključak nameće sam po sebi. Rasizma ima u svakoj državi, ni Hrvatska nije ništa bolja po tom pitanju. Sjetimo se samo silnih antagonizama Zagrepčana i Hercegovaca, Zagoraca i Dalmatinaca i „jadnih“ Bosanaca koje pak svi mrze a ništa nisu krivi. Kako bi se ponašali Hrvati da im je država prepuna izbjeglica iz Sudana ili Nigerije. Bog dragi zna… ali sigurno ne bi radili najbolje poslove u Zagrebu, osim ako ih Bandić posebno ne bi preferirao. Uvijek bi Hrvat imao prednost pri zapošljavanju i mogao bi birati bolje poslove. Isto je i s Ircima, barem tako vjerujem. Ako se na isti posao prijavi Irac, Poljak i Nigerijac, pogodite tko će ga dobiti. Poljak? Ili Nigerijac?
I za kraj, eto jednog istraživanja koje je provela agencija EU Agency for Fundamental Rights (FRA), a tiče se rasizma u Europi. Irska je druga najgora zemlja u Europi što se tiče rasizma. Istraživanje je pokazalo da su crnci u Irskoj suočeni s mnogim predrasudama u puno područja života, kao i izloženosti napadima i zlostavljanju. 51% njih u Irskoj izjavilo je da su iskusili neku formu rasnog zlostavljanja u zadnjih 5 godina. 13% je izjavilo da si iskusili fizički napad na osnovu svoje rase. U svoj toj ružnoj statistici 60% ih nikad nije prijavilo zlostavljanje ili napad jer nisu vjerovali policiji ili vlastima. Žalosna statistika.
Za kraj, mislim da je istinita. 
Nameće mi se zaključak da u Irskoj još uvijek nisu navikli da se ljudi doseljavaju i da su većina imigranata ovdje, uključujući i nas Hrvate, došli raditi i zaraditi. Još uvijek se žale na proklete imigrante koji im kradu posao. Ne shvaćaju da je i nama i crncima ovo jedina domovina koju trenutno imamo, jer nas je naša itekako izdala. I dok ne shvate da svi mi doprinosimo da bi njihova država prosperirala, plaćajući poreze i radeći u puno slučajeva poslove koji su njima ispod časti, ovakva statistika će biti realna i istinita. 
I zato, da, velika većina Iraca jesu rasisti, svaka čast onima koji to nisu. Vrijeme će pokazati hoće li mlađe generacije promijeniti taj trend, a ja se toplo nadam da hoće. I toplo se nadam da će se mali broj nas na svojoj koži osjetiti posljedice ne samo rasne, nego i nacionalne segregacije. 


it.