Počeci škole u Dublinu

Prije četiri godine, došavši u Irsku s malenom djevojčicom koja je u Hrvatskoj krenula u prvi razred, jedna od prvih zadaća bila je pronaći adekvatnu školu. U Dublinu su škole, baš kao i u Hrvatskoj, na svakom koraku. U prvoj koju smo posjetile, odmah drugi dan po dolasku, a s kojom smo putem maila obavile i inicijalni razgovor, u prvom razredu nije bilo mjesta.

Ljubazna gospođa ravnateljica pred nama je telefonirala i uputila nas u drugu osnovnu školu, u kojoj je mjesta bilo. Pješke, nogu pred nogu, stigle smo do sadašnje škole, prepune neizvjesnosti, a pomalo i straha, jer dijete ne zna ni riječ engleskog. Dočekala nas je Miss Dumphy, ljubazna, sredovječna gospođa, ravnateljica škole u predgrađu Dublina. Prvo što zamijetite kod Iraca je njihova spremnost da vam pomognu. Bilo da ste izgubljeni, bilo da se ne osjećate dobro, sjatit će se oko vas i nipošto neće propustiti priliku da vas upute, pomognu vam ili vas barem malo nasmiju.

Tako je bilo i ovom prilikom. Pred nju sam izvadila hrpu papira, između ostalog i krsni list, jer sve škole u Irskoj su katoličke i pod jurisdikcijom crkve. Nakon što smo obavile upis, na papir nam je napisala popis i detaljan opis uniforme za školu. U Irskoj sva školska djeca imaju iste uniforme. Razmišljala sam i razgovarala o tome s puno Iraca, svi se slažu da se djeca ne smiju razlikovati i da nošenjem uniforme među njima nema imovinske razlike, pa samim time i ostalih podjela. Bio ti bogat ili siromašan, ideš u školu isti kao ostala djeca. Nošenjem uniforme učiš kako biti i ostati uredan, dobro odjeven i služben. Temelj je to irske kulture, čak i na radnom mjestu, uniforma je obavezna. 

Miss Dumphy je bila srdačna. Na moje pitanje kako će dijete naučiti engleski te pratiti nastavu, lakonski mi je odgovorila da joj to isto pitanje postavim za tri mjeseca. (I zaista, moja je kćer nakon samo nekoliko mjesecu uredno čitala i pisala, te pričala na engleskom jeziku.) Rekla je da svako dijete koje ne priča engleski automatski dobiva asistenta u nastavi, što je, naravno, besplatno. I tu započinje moja „bruka“.

Dan mi je jelovnik, jer djeca u irskim školama obavezno jedu. Svaki dan piju svježe mlijeko, voće mogu uzeti kad požele, a užinu biraš prema onome što dijete voli. Nakon što sam izabrala, plašljivo upitam koliko se to plaća. Kaže ona meni: “Kako to mislite, koliko se plaća?” Kada sam joj objasnila da mi u Hrvatskoj djeci plaćamo školsku prehranu, zapanjeno me je pitala: “Zar za djecu?“, nakon čega mi je objasnila da u Irskoj svako dijete ima pravo na obrok koji roditelji ne plaćaju. „Ne možete naplatiti djeci hranu, to plaća država,” dodala je na kraju. 
Progutah knedlu i postavih slijedeće pitanje. „Kakav školski pribor trebam kupiti?“ Opet ona mene čudno gleda: “Neee … pa ne morate ništa nositi u školu. Oni ovdje imaju sav materijal, uključujući olovke i pribor za crtanje. To plaća država. Zato plaćamo poreze.”
Još jedna knedla u grlu. Rekoh: „A u čemu će biti u školi, trebamo li nabaviti kakve papuče?“ I opet dobivam jedno odlučno NE. „Djeca su na nastavi u obući u kojoj su došli u školu“, objašnjava mi. 
Sad već pomalo posramljena, iako realno nemam razloga, upitam trebam li kćeri kod kuće pomagati pisati zadaću te nositi knjige u školu i iz nje. Vjerujem da sad već pogađate, i na ovo sam pitanje dobila niječan odgovor uz obrazloženje kako je bolje da s djecom rade stručnjaci. Knjige ostaju u školi, ona je mjesto za učenje, kod kuće se druži s obitelji.

Danas moja kćer priča engleski kao materinji jezik. Djeca su u školi od 9 do 14:30 sati svaki dan. Do dvanaeste godine dijete u školu mora voditi roditelj ili dadilja, ne smije dolaziti i odlaziti samo. Primjećujem da nema stresa, većinu vremena provode u igri i kreativnom stvaralaštvu, a dva do tri sata dnevno uče gradivo. Svaki dan, bez obzira na vrijeme, igraju se na otvorenom. Dvaput tjedno dolaze u školu u trenirkama, svi isto odjeveni, i taj dan imaju sportske aktivnosti. Ostatak tjedna dolaze u uniformi: tamnocrvena haljinica, plava košulja i kravata. U školu maleni mogu ponijeti igračke, jer ipak su oni još djeca. Školuju se svi zajedno, kako oni nadareni, tako i oni s posebnim potrebama, te invalidna djeca. (Iz tog razloga kod Iraca sam primijetila veliku empatiju prema osobama koje imaju neku poteškoću ili hendikep).

U školi se naglasak stavlja na pošten i pristojan odgoj, katoličanstvo je ostavilo traga u školstvu i na ostalim vjerama. Na danu otvorenih vrata u učionicama sam primijetila raspela i kipove Marije na simboličnim oltarima. Da, škola je katolička i to se osjeća na svakom koraku, ali iznad oltara visi dječji crtež i u podnožju rečenica: svatko ima pravo na svoju vjeru. Vjere su različite. Taj detalj pokazuje kako Irci poštuju svoje ali i tuđe, i nemoguće je to ne primijetiti čak i u svakodnevnom životu.

Nakon tjedan dana, moja kćer se već išla igrati s drugom djecom. Isprva sramežljivo, no vrlo brzo je shvatila da je djeca prihvaćaju. To je lijepa stvar u Irskoj: nikad, ali baš nikad nemate osjećaj da ste stranac. Isto je s djecom - prihvate vas iz prve. Njima je nebitno od kud ste. Urođena im je otvorenost prema svemu. 
Danas je moja kćer odlična učenica. Nadarena je za matematiku, pa često pred pločom predaje ostaloj djeci ili im pomaže ako nešto ne razumiju. Ujutro se radosno sprema jer zna da će se igrati. Ipak je ona još malena. Nakon škole, obavezno se igra s prijateljicama jer vremena ima nepretek, ne mora kod kuće pisati brdo zadaće. Jedino torba bude teška, ne zbog knjiga, nego zbog milion igračaka koje natrpa u nju. 

A ja… ja sam sretna kad je ona sretna. Ima tri prijateljice: Indijku, Irkinju i Britanku. Drago mi je da živi u multikuturalnoj i multietničkoj sredini, jednog dana bit će slobodna i tolerantna, osoba koja prihvaća svakog, baš kao što je i nju jednom svatko prihvatio. Mislim da je to u konačnici najbitnije.