Vegeta i rezanci

​Nedavno sam imala na večeri prijatelje iz Hrvatske. Umjesto fancy menija, jeli smo običan grah s kobasicama, u Hrvatskoj dobro znan kao vojnički grah. Jeli smo ga kao da nismo jeli mjesecima... jedan naš prijatelj rekao je: ovo je lijek za želudac! Činjenica je da je u Irskoj takav standard i hrana je toliko jeftina da ako želiš janjetinu svaki dan, možeš si priuštiti. Ali mi smo se zaželjeli domaćih variva i eto... graha! Kad vam dođu gosti više ne spremate roštilj, nego se davimo u poriluku i grahu, piceku s rezancima ili običnom „čušpajzu“. 
Preseljenjem u Irsku naša kuhinja nije se mnogo promijenila. Irci ne jedu različite namirnice od nas. Meso je jeftino i organsko uzgojeno, te tvori osnovu irske kuhinje. Naravno uz krumpir. 
Ali kako običnom Balkancu da uspije bilo kakvo jelo ako ne stavi barem žlicu Vegete? To je već bilo pitanje za milijun dolara. Globalizacija čini svoje. U Dublinu postoji dućan koji se zove Danube i tamo se može kupiti sve od originalnih hrvatskih proizvoda za sve nostalgičare. Dorina čokolada, Kraš ekspres, začini, Gavrilovićeve kobasice, pa čak i Ožujsko pivo. Vegeta, koju su naši tako uspješno prodali strancima, može se naći i u poljskim trgovinama. Poljaci su naprosto ludi za Vegetom.
Preseljenjem u Irsku završile su moje igre u kuhinji. Živim s gurmanom koji obožava kuhati, i tako je on preuzeo kompletno kuhanje na sebe. Na svu moju sreću. Nakon nekoliko mjeseci, kćer je poželjela obične rezance. Juhicu koja liječi sve bolesti. Hm... uslijedila je potraga. Prvo, ne možeš skuhati bistru juhu ako nemaš Vegetu. A drugo, gdje u Dublinu naći rezance? Irci vole jesti juhe, ali kod njih se kuhaju uglavnom povrtne juhe od milijun vrsta povrća, ponajprije krumpira, te različite vrste gulaša koji oni zovi stew, za rezance nisu nikad čuli. Tjestenina im je relativno nepoznat pojam.
A tada smo, na moju opću radost, otkrili dućan Polonez, pogađate – poljski dućan, gdje ima svega i svačega. Između ostalog, Vegete koja je jeftinija nego u Hrvatskoj, ne znam kako, ne pričam o zamjenskoj Vegeti, nego onoj iz Koprivnice... ušavši u Polonez, nakupovali smo rezanaca, kobasica, špeka, Vegete... konačno smo se mogli baciti na pravu izvornu kuhinju. I naravno, moja kćer je tjedan dana jela samo rezance na goveđoj kocki, s mrkvicom i žlicom Vegete. Ponekad se pitam, kako bismo se snašli da živimo na primjerice Tajlandu... bih li tamo jela štakore i kukce?
Uglavnom, pronalaskom Poloneza, započela je era domaće kuhinje. Grah s kobasicama, kuhane kobasice... sve vrste suhog mesa koje u Irskoj jednostavno ne postoje. I naravno, kiselo vrhnje za koje siroti Irci uz toliku mljekarsku industriju nikad nisu čuli. 
I mojih 7 kg više...za supruga da ne spominjem uopće. 
Dakle osnova irske kuhinje je meso i samo meso. Svako jutro pojedem Irish breakfast. Tost premazan maslacem, kobasice, nekoliko kriški šunke i jaje, te uz sve to grah kuhan u sosu od rajčice. Irci uz to naruče i puding, iliti naše krvavice, ali meni je to previše. Započevši dan iz takav doručak, niste gladni do navečer. Druga namirnica bez koje ne mogu jest krumpir. Mala digresija, za vrijeme Velike gladi, 1845. godine, milijun i pol Iraca umrlo je jer nisu imali što za jesti, a milijuni su otišli za SAD emigrirajući u potrazi za hranom.  Krumpirove nasade pogodila je gljivična bolest plamenjača, i zbog dvije godine nedostatka krumpira, toliko ljudi je umrlo. Doslovno od gladi. Po tome se vidi važnost krumpira u ishrani Iraca, koja je ne samo tradicija nego i sušta realnost. Irci jedu jako puno krumpira. On uz meso tvori osnovu njihove prehrane.
Druga zanimljivost je da Irska kao otočna država u svojoj ishrani uopće nema puno ribe. Nedavno smo komentirali da je jedino njihovo tradicionalno jelo s ribom fish and chips, pohana riba s krumpirom. I taj specijalitet je ustvari donio talijan koji je slučajno zalutao u Irsku misleći da je stigao u SAD. 
Još jedna zanimljivost je da Irci na pečeni krumpir, koji oni zovu chips, obavezno stavljaju ocat pa on dobije jedan krasan kiselkasti okus. Ako ovdje naručite chips, dobit ćete pomfrit, a ako želite čips, morate naručiti crisps. 
Od ribe, jedu jedino cod, iliti bakalar, i to svježi, nipošto sušeni kao kod nas. On je jeftina i masna riba koje u ovdašnjem moru ima u izobilju. Ribu možete kupiti jeftino na svakom koraku, ali Irci nisu neki ljubitelji. Radije će pojesti svinjetinu ili govedinu.
Sljedeća stvar na koju bih se voljela osvrnuti je predivno svježe mlijeko koje imaju. Irska, prepuna pašnjaka ima razvijenu mljekarsku industriju. Krave pa se zamalo i ne hrane umjetnom prehranom, jer trave ima koliko poželiš, i krava na izobilje. U dućanima nema trajnog mlijeka kako kod nas. Sve mlijeko je svježe, i kad ga pijete, osjećate njegov puni okus, baš onako domaći. Kad se pokvari, nastaje sir, pravi pravcati, bez onog odvratnog mirisa pokvarenog mlijeka. 
I tako, preuzevši od Iraca ono što je dobro, a to su svježe i jeftine namirnice, iskombinirali smo sve s dobro znanom Vegetom i nabijamo kilograme. Navikne se čovjek nakon nekog vremena, da nema nama dobro znanog glatkog brašna, da je kruh uglavnom samo tost, kad dođeš na bankomat podignuti plaću zaboraviš na miris prekrasnog svježeg peciva u Zagrebu, koji mami na slastan doručak, a kojeg Irci ne poznaju. Dok ima poljskih dućana i našeg Danube, nađe se i šunkice za Uskrs i špeka za doručak. Živimo tako i spajamo kako znamo okuse i ponekad se radujemo običnom vojničkom grahu. Dok je globalizacije, bit će i finog čušpajza, a bogami i zagorskih rezanaca u poljskom izdanju.