Ovaj lockdown kao da je i mene dotukao. Radim kao da corona ne postoji, i uz sve to nekako nemam volje za ništa. Pa tako ni za pisanje. Djeca su jako dugo bila izvan škole, pa su mi izjeli i ono malo živaca koje mi je ostalo. Taj ostatak je isto nestao – onog trenutka kad je počela online škola, Google classroom i Alladin i sva ostala sranja koja uz to idu. Oni su već polako „djeca“ irskog školskog sustava. Sve stignu, nikamo im se ne žuri i nije tragedija ako eto tri dana zaspiš na online školu jer si do tri ujutro igrao igrice. Njima je ovaj lockdown dar s neba. Gdje ćeš bolje, ne moraš u školu, tu i tamo napraviš neku zadaću i na kraju dobiješ kakvu takvu ocjenu. Učitelj te ljubazno zamoli da ipak napišeš taj zadatak a ti sve četiri u zrak. Kažem vam, živci su mi netragom nestali u bespućima pandemije. Sad razumijem da postoje životinje koje jedu svoje mladunce. I ne krivim ih. Kao da online škola nije najgora, vlast se eto potrudila da me još više de-socijalizira. Prije smo znali posjećivati jedni druge koliko toliko, kad smo uhvatili vremena i slobodne dane… u kuću mi nitko nije ušao već godinu dana. Kad vidim susjeda, kucnemo se onako laktom, jer to je „novo normalno“. Rukovanje znači momentalni rizik od smrti. Jbg, nikome se ne umire. Imaš Skype i Whatsapp pa vidiš ta ljudska bića koja si nekad uživo gledao, čuo im pravi glas i lijepo ste se rukovali na odlasku. Nakon što moji ukućani što rade od doma, što se školuju od doma, čišćenje stana postao je Sizifov posao. Uvijek sam mislila da četvero ljudi ne može uprljati stan kao mala djeca, ali sad znam da su još gori. To veš sam od sebe nađe put do košare. I koliko god pereš, ona je stalno puna. Nema više školskih uniformi hvala bogu pa barem ne peglam toliko, ali veša se nikako ne mogu riješiti. Užas. Vratite se opet na onaj pasus gdje životinje jedu svoje mlade. Ne samo mlade, i one odrasle muškog roda koje ste posvojili kad ih je vlastita mater odbacila. Sve razumijem. Prije tog vražjeg lockdowna kuhali smo jednom dnevno, najeli se dobro i to je bilo to. Ostatak se pojeo ujutro žureći na obaveze, nešto na gablecu ili nakon škole… Kako li sam došla do toga da su sad odjednom svi gladni, a mršavi su kao gliste? Jedan je na keto dijeti jer je nakupio višak kilograma uslijed rada od kuće, pa jede samo meso. Jedan ne jede meso uopće, jedan ne jede nikakve priloge. Drugim riječima, kuhaj svakome po volji, jer eto djeca u pubertetu, rastu pa računaš jesu li unijeli dovoljno proteina, masti, vitamina i ostalih sranja. Nema više, dosta je. Ako nećete jesti, sami si kuhajte. A oni navalili na instant noodlese i pečeni krumpir. To se ne možeš naprati suđa za njima kad svatko sebi kuha. Pa sam se opet ja vratila na kuhanje. Jbg. Vratimo se opet na onaj pasus o životinjama koje jedu vlastite mladunce. Prije sam barem znala podružiti se s prijateljicom. Otišle bi na ručak, popile čašu vina, lijepo se napričale o smislu života. Sad ni to nemam. Restorani rade samo za van. Šta ću lignje jesti na klupi? Ona se vratila u HR. Kaže, oboje rade od doma pa im je svejedno gdje su. I tako ja ostala sama. Usamljena. Jedino društvo mi je partner s kojim više ne znam što da pričam. Pun kufer mi je priča o autima, gledanja YouTube filmova o životinjama. Politike i hrvatskih priča. Hoću na more, hoću vidjeti svoje rodno mjesto, svoje prijatelje… Ali drek. Sjetila se Irska vlada da lockdown nije dovoljan. Otvorili hotel za sve koji dolaze iz zemalja s visokim rizikom. Svaki tjedan popis je sve duži. Pa ti šalji djecu u Hrvatsku da vide tatu i bake i dede. Ako se nađemo na crvenoj listi, pljas 4000 eura za njih dvoje i hotelsku karantenu. Ma ne, uopće nismo depresivni radi toga. I tako je prošao Božić, pa smo govorili da će svemu tome doći kraj. Nema više korone u našim snovima. Kako su li se samo rasplinuli, kao mjehurić od sapunice. I tako dođe i ovaj Uskrs. Lockdown i dalje traje. Navodno ćemo za par tjedana smjeti konačno napustiti i svojih 5 km ograničenja o putovanju. Stvarno, možda odem i 8 km dalje, tko zna. Jednom se živi. Šiša me vlastita kćer već godinu dana jer frizeri ne rade. Čak nije ni toliko loše, a možda su nam se i kriteriji spustili jer svi hodamo zarašteni. Da stvar ipak ne bude toliko loša, imam novaca više nego ikad. Kako neću kad odjeću nemam gdje kupiti, sve zatvoreno. Sve što kupujem, kupujem online. Nit dajem za frizera, nit za kino, nit za kakvu večericu tu i tamo. U tri majice hodam na posao, jer koga briga. Davno smo prestali brinuti za tih par ljudi koji nas vide. Uskršnji shopping sam obavila u četvrtak navečer. Ne zato jer se bojim gužve, nego mi se ne da čekati u redu pred dućanom da bih kupila namirnice. Sanjam to zeleno svjetlo iznad vrata koje mi određuje mogu li ući kupiti uskršnju šunku ili ne. I tako, polako se treniram na „novo normalno“. Kad me pitaju kad ću u Hr, ja odgovaram kad me čipiraju konačno. Već vidim nekog tamo čiču u Americi kako sjedi za kompjuterom i prati me kud idem. Gle, otišla je do Lidla… gle, sad je na poslu. Ostatak dana nek pije kavicu opušten jer to su ionako dva jedina mjesta gdje idem. Istrenirali su me dobro, masku nosim i s nikime se ne rukujem. Distancu držim. Još malo pa će i to završiti. Tako se tješim. Pa ću ponovno na ljetovanje. Vidjet ću prijatelje, posjetiti Hrvatsku i starce. Osim vlastite, imat ću i neku Covid putovnicu. Bit će ponovno roštilja i pijanki i vatrometa. Jednom sve to mora završiti. Mora. A do tad, koliko god na rubu živaca bili, izdržimo. Ako prije ne poludimo. preneseno sa http://irska.ie/kolumna-u-potrazi-za-smislom-dubravka-lisak/
0 Comments
|