Sestre Marije Magdalene

​Prošli tjedan Irski predsjednik Higgins primio je štićenice famoznih Magdaleninih praonica. Oko svega se u zadnje vrijeme digla velika prašina. Enda Kenny ispričao im se još 2013. godine u saboru, ali jedna od najvećih irskih sramota kao da još uvijek ne jenjava.
Higgins se javno ispričao žrtvama domova Sestara Marije Magdalene, njih čak 260 koje su došle na prijem, iako je pravi broj žrtava oko 10000.   Kao što ste vjerojatno gledali u istoimenom filmu, u Irskoj su postojale kuće u koje su se proteklog stoljeća zatvarale samohrane majke, preljubnice ili prostitutke. Postajale su Sestre Marije Magdalene, i jedna je to od najvećih sramota moderne Irske države. Iako okrutan i sablažnjiv, film navodno nije daleko od istine. 
Između 1922. i 1996. deset tisuća mladih žena poslano je u praonice rublja, da bi tamo prale za bogate i brutalno bile zlostavljane od strane časnih sestara. Premijer se ispričao žrtvama i njihovim obiteljima, međutim žrtve su zatražile i odštetu, na čemu se intenzivno radi proteklih 10 godina.
Mala je to kompenzacija za tisuće mladih žena kojima je oduzeto djetinjstvo i koje su zatvarane u radne kuće koje je vodila katolička crkva.
Kroz razdoblje od 70 godina, procjenjuje se da je 10 000 žena završilo u “praonicama Marije Magdalene, da bi bez ikakve plaće izvršavale težak rad pod paskom redovnica koje su ih nerijetko i zlostavljale. Neke su tamo poslane jer su bile djeca neudatih majki, neke zbog izdržavanja tako minornih kazni kao što je neplaćanje karte u autobusu. 
Nevjerojatno je da se zadnja takva praonica, koja je radila za potrebe jednog lanca hotela, irsku vojsku i čak tvornicu Guinness, zatvorila tek 1996 godine. Da dobro ste pročitali, 1996. godine. 
Badava je bivši premijer davao isprike za stigmu i uvjete, nazvavši to produktom “stroge i beskompromisne Irske”. Žrtve traže više od formalne isprike, jer smatraju da je takva kazna bila stroža od primjerice zatvorske, utoliko jer je naprosto bila doživotna. 
Nakon istrage od 18 mjeseci, utvrdilo se da je jedna od četiri žene tamo bila poslana od strane državnih institucija, 10 posto od strane obitelji a 19 posto svojevoljno.
Žrtve su naravno odbile ispriku, te zatražile kompenzaciju od strane države i napose katoličke crkve.
Možda bi bilo najbolje poslušati priče samih žrtava koje su odlučile izaći u javnost. Maureen Sullivan, koja danas ima 60 godina i koja je najmlađa poznata žrtva, imala je samo 12 godina kad je oduzeta iz škole te odvedena u Good Shepherd Magdalene Laundry  u New Ross, County Wexford. Sve to zato što joj je umro otac a majka joj se preudala. Izlika je bila ta da će joj se omogućiti daljnje školovanje, ali ona sam kaže da od tada nije primila nikakvo obrazovanje. Kaže da već 48 godina živi s duhovima oduzetog djetinjstva te rada poput roblja, i zahtijeva ispriku i odštetu ne samo od države nego i crkve jer su joj oduzeli obrazovanje, ime, identitet i život sam po sebi.
Nadalje govori, u dane kad je radila u praonicama, jela je samo kruh i kašu, te je navečer izrađivala krunice. Kad bi došla inspekcija, sakrili su je, jer je bila ustvari premlada da bi radila težak posao pranja rublja. 
Procjenjuje se da je 10 000 mladih Irkinja, koje su tehnički bile još djeca, poslano u rad u praonice gdje ih se prisiljavalo na težak rad i gdje su cijelo vrijeme bile pod paskom režima redovnica koje su vodile te institucije. Vikendom, umjesto da se igraju, ribale bi podove obližnjih crkvi. 
Utemeljene u 19. stoljeću, praonice su utemeljene kao zatvor za prostitutke. Međutim vremenom su se počele koristiti kao utočište za siročad, samohrane majke koje nisu imale kamo, djevojke koje su ostale trudne i ostale napuštene od strane “moralne” države, djecu koju roditelji zbog siromaštva nisu mogli uzdržavati, ili naprosto za djevojke koje su bile prijetnja “moralu” crkve jer su flertovale ili bile prelijepe.
Najveća većina djevojaka tamo bi završila jer nisu platile kartu ili su nešto ukrale, iako je bilo primjera i da su završile zbog ubojstva ili pobačaja. 
Jedna od žrtava, također 60 godina stara, Mary Smith, život je provela u praonici jer joj je majka također bila tamo kad je ostala trudna. Uvijek gladna, obespravljena, oduzete imovine i života, danas je ruina od žene koja tvrdi da joj je život potpuno oduzet i uništen.
Sve te žene poznate su pod stigmom imena Maggie, što je sinonim za prostitutku, iako je samo malen broj žena tamo ustvari završio zbog prostitucije.
2011 godine UN je zatražio da se provede istraga o Magdaleninim praonicama. Sve gore navedeno rezultat je iste istrage koju je provela moderna irska vlada. 
2002. godine snimljen je i film o praonicama koji je postigao svjetsku slavu i barem naoko razotkrio užase koji se skrivaju kad se “moralna država” suočava s danas uobičajenim stvarima.
Slaba je to utjeha žrtvama, ali i pouka kako naizgled moderne države imaju svoje duhove koji ih proganjaju i čije obrise okrutnosti još dugo pamte generacije izgubljenih žena. Gledajući danas Irsku 21. stoljeća, informatiziranu I bogatu, teško je i zamisliti da su još donedavno postojale institucije poput Marije Magdalene. Slaba je to utjeha ženama, koje su na vlastitoj koži okusile koliko okrutna crkva i država mogu biti napose prema malim grešnim ljudima. Crkva u Irskoj šuti, pretvarajući se kao i uvijek, da će problem nestati sam od sebe, a nama koje nepravda boli ostaje gorak okus. Irska kao napredna zemlja mora još puno raditi da bi se oslobodila dUhova prošlosti, i za njen boljitak nadajmo se da će to i uspjeti.