Prava istina o neredima u Dublinu

Kad sam se danas ujutro probudila, prvo me dočekalo nekoliko poruka jesam li OK i jesu li svi moji OK. „Zašto me to pitate?“ rekoh. „Pa znaš, čuli smo da Dublin gori zbog nereda i protesta protiv imigranata.“ OK, rekoh sama sebi, a onda sam im svima poslala poruke kako je sve u redu. Što se dogodilo jučer?
Negdje popodne, naturalizirani Alžirac s Irskim državljanstvom, četrdesetak godina star i koji već dvadeset godina živi u Irskoj, iz čista mira je napao učiteljicu i troje malene djece, nožem. Ozlijedio ih je ozbiljno, sve dok nije naišao neki dostavljač Brazilac, na mopedu, i izlupao ga ni manje ni više nego kacigom, i tako ga spriječio da ih možda ubije. Prolaznici su pomogli i svladali ga, te zadržali do dolaska policije.
Takvi slučajevi događaju se rijetko u Dublinu. Irska slovi kao jedna od najsigurnijih država na svijetu. Jest, ponekad se potuku i poubijaju članovi neke bande, ali općenito ništa ekstremno i ne nešto što se ne događa u svim metropolama.
Međutim, ono što je uslijedilo izazvalo je pomutnju u vijestima i u samoj Irskoj. Irci vole prosvjedovati protiv svega i svačega, i to nije neka tajna. To je njihovo demokratsko pravo. Ali jučer navečer se skupilo četerdesetak huligana koji su u svoje ruke uzeli da protestiraju protiv imigranata te su u centru Dublina provalili i zapalili nekoliko dućana, usput ukrali iz njih što su mogli, a na kraju zapalili autobus i jedno vozilo policije. Ostatak svijeta stajao je uokolo i snimao, te su se tako dramatične snimke proširile po svim mogućim vijestima i Facebook grupama. Policija, koja inače ne smije nositi oružje, nekako se obračunala sa svima njima i pohapsila ih. I poruke na portalima su bile strašne. Zašto smo dozvolili imigrantima da dođu, Irska Ircima. Sve ih treba potjerati od kud su i došli.
Što je najgore, još se nije znalo ništa ni o počinitelju (samo da je stranac) a ni o žrtvama (jesu li uopće preživjeli.)
Irci su osjetljivi na djecu, pogotovo jer se ovdje radilo o djeci od pet-šest godina. Koji bolesnik bi uopće napao dijete i bez problema ih ispikao nožem? Dakle, goli užas.
Nakon što su nekako smirili huligane i pohapsili ih, dio Irske javnosti je rekao svaka čast huliganima. Dobro ste i napravili, da pokažete vladi da prestane uvoziti toliko stranaca koji Irsku čine nesnošljivim mjestom za život. Dio je komentirao da im svi mi uzimamo poslove i kuće za život.
A onda sam se ujutro probudila i malo pročitala portale. Odjednom, svi slave Brazilca koji je tog lika izlupao kacigom. Traže da mu se da Irsko državljanstvo. „Treba nam više Brazilaca.“ Kažu. Ni riječ više o imigrantima koji im uzimaju poslove i kuće. Brazilski dostavljač je heroj godine!!! Samo osam sati dok sam spavala snom pravednika, cijelo javno mijenje se promijenilo. Eh, to su vam Irci.
Ujutro dođem na posao, i vidim da ih je sram. Ispričavaju se. To nismo mi, to su huligani. I ja im vjerujem, svojim Ircima. Jer ih volim i dobri su ljudi.
I sad, kad sam malo razjasnila stvari, da vam objasnim što se ustvari dogodilo.
Nitko ne zna što je ustvari bilo u glavi liku koji je nožem ozlijedio troje male dječice i učiteljicu. Tragedija je mogla biti i veća da nije bilo Brazilca koji je spasio stvar, izudarajući napadača jednostavnom kacigom koju je skinuo s glave, dostavljajući nekome gablec na poslu. Motiv je nepoznat, jer napadač očito nije baš zdrav u glavi. Bio on Alžirac, iako je tehnički Irac, crn, bijel, žut... nije bitno. Jednostavno lud čovjek.
Dvoje djece je otpušteno iz bolnice kući, jedno je uz učiteljicu teže ozlijeđeno ali će se hvala dragom Bogu oporaviti.
Ircima je ostao gorak okus u ustima, vjerujte. Cijela ekonomija im počiva na ljudima koji su doselili u Irsku. Oni si ne mogu dozvoliti ovakve ispade. Divlji jesu, ali ih je itekako sram i nisu glupi.
Slijedeći problem je policija. U Irskoj imaju samo pendreke, ne smiju nositi oružje. Kako da uopće smire ovakve izgrede? Danas se i o tome naveliko priča u novinama i na radiju.
Uglavnom, ostaje gorak okus. S jedne strane, naturalizirani Irac kao potencijalni ubojica, a s druge strane Brazilac heroj. Oboje imigranti.
Pitanje je hoće li se Irci suočiti s vlastitim duhovima, radikalnom razmišljanju s jedne strane a otvorenosti s druge. Kao vodeća ekonimija, ovisni su o tuđoj radnoj snazi, pa opet krivce nalaze u doseljenicima. Da je ovo napravio Irac, nereda ne bi bilo. Oni hitno, a vidim da se trude, nastoje riješiti radikalizam koliko mogu. Uostalom, ove nerede nisu napravili Irci, ove nerede napravili su huligani, mladi ljudi koji su namjerno izazivali probleme i tako ocrnili cijelu naciju. A to Ircima nikako nije drago. I kako je rekao moj susjed Phil, taman su digli socijalnu pomoć u četvrtak i imali dovoljno novaca da kupe alkohol za molotovljeve koktele. I to je prava istina. To sve govori, iz usta jednog Irca.
Što se mene tiče, ne osjećam se ugroženo i nije me strah. Živim u Irskoj već osam godina i dobro ih poznajem. Nikad nisam imala nikakvih problema. Ne osuđujte ih.
Ne vjerujte svemu što vijesti govore.
Nadam se da sam barem malo pomogla razjasniti situaciju. Irci su dobri ljudi. Ja sam ovdje kao kod kuće, svi mi ustvari. I danas, kad su me nazvali iz Slobodne Dalmacije da dam izjavu, rekla sam istinu. Ovo je preuveličano. Ne vjerujte svemu što se piše.
Žrtvama, dječici i učiteljici, želim da se što prije oporave iako sumnjam da će ikada zaboraviti. Napadaču, ma tko on bio i koliko lud bio, želim upravo ono što će mu se i dogoditi, dugotrajan boravak u zatvoru. Isto želim i huliganima, da nauče lekciju. A kapu skidam Brazilcu i mojoj subraći Ircima, zbog kojih je Dublin moj dom.
 
to edit.