Irski vs. Hrvatski majstori

​Desi se eto samo tako da se stvari kvare. U svakoj državi se kvare, iako se ponekad čini da se u Irskoj malo više… je li za to zadužena njihova nacionalna maksima: If it's not broken, don't fix it… kojom se služe stvarima dok stvarno ne ispuste dušu, nikad nećemo saznati.
“Mama, nema tople vode!” – usklikne moj sin, i ja zaista odvrnem slavinu. Već pola godine govorim agentu da s vodom nešto nije u redu, a on uporno obećava poslati nekog. I sad, kad okreneš na toplu vodu, iz nje ništa ne curi. Bijaše to dan prvi, kad smo otkrili čari u kojima su uživale naše bake – grijanje tople vode u loncu na šporetu ne bi li se mogli oprati navečer. Petak popodne, nema goreg vremena da se nešto pokvari, jer Irci vikendom baš i nisu dostupni. Riskiram i zovem agenta na telefon i objasnim cijelu situaciju. Eh, da, kaže on meni, nezgodno je to, ali do ponedjeljka ionako ništa jer radno vrijeme je od takvo kakvo jest. Obećavam podsjetiti ga u ponedjeljak i sklapam slušalicu. 
Nakon vikenda provedenog pored lonca na šporetu, u ponedjeljak ujutro zovem ponovno. Saznajem proceduru: agent mora zvati lanlorda, on daje pristanak, agent zove majstora, on dolazi. Ajde, mislim ja, nije ni tako loše. Dva sata kasnije zove me majstor, ne može doći danas ali sutra će sigurno doći pogledati što s vodom nije u redu. Psujem tek toliko, malo, na hrvatskom da me ne razumije, i sa smiješkom priopćavam svoje oduševljenje.
Dan četvrti bez tople vode. Dolazi majstor, bez ijednog alata, razmakne vešmašinu i sve, pogleda od oka i kaže: o da, problem je u cijevi, spoju… ne brinite ništa dolazim sutra. Psujem sa smiješkom kroz zube sretna što nikad nije čuo riječ hrvatskog do sad.
Dan peti bez tople vode. Opet sam izašla ranije s posla da bih pričekala majstora. On konačno dolazi, ovaj put s plastičnom vrećicom u kojoj je nekoliko alatki, raskopa cijelu kupaonu, polije pola hodnika, i slavodobitno kaže: nije immersion, pumpa je crkla. Treba nova pumpa za vodu. Procedura se zna; majstor zove agenta, agent zove lanlorda, on daje pristanak, agent zove majstora i kaže: može nova pumpa. Majstor skuplja ona dva šrafcigera koje je ponio sa sobom i kaže: dolazim sutra s novom pumpom. Kad majstor ode, psujem sve živo i neživo a djeca se čohaju po glavi jer nije bilo dovoljno tople vode u loncu da propisno isperu šampon.
Šesti dan bez vode. Treperi mi jedno oko od nervoze. Majstor dolazi s pojačanjem i novom pumpom. Šarafe 3 sata i pet puta se spuštaju u kombi po još jedan šrafciger koji se ne nalazi u plastičnoj vrećici u kojoj nose alat. Nakon 5 sati močenja laminata u hodniku i nerazumljivog mumljanja, pumpa radi. To što se dignuo laminat u hodniku, nema veze. Znojni i ponosni, slavodobitno objavljuju da je posao gotov. Ja, iz predostrožnosti, pokušam pustiti toplu vodu, kad li gle, voda još uvijek ne ide. Psujem sad već i na stranim jezicima i objašnjavam da bi možda trebalo ozračiti sistem ili nešto, i da ne prihvaćam da je kvar popravljen. Iznervirani, poslušaju me i topla voda konačno krene. Sretna, gledam nadignuti laminat i mislim, hajde, to ćemo i samo zamijeniti. Majstor zove agenta da mu priopći kako je brzo i uspješno riješio kvar, procedura ide ispočetka. Malo manje psujem kad su otišli. Ali sad se barem nakon tjedan dana mogu pošteno istuširati.
Dva tjedna kasnije, zakuha mi auto. Muž kaže, idemo u servis, a ja počnem uspaničeno mahati rukama. U auto kući su nam prodali auto kojem nije bilo zamijenjeno čak ni ulje, a kamoli nešto drugo. Ne idemo mi nigdje, ovaj put zovemo hrvatskog majstora kojeg ću ja naći. Zovem majstora, večer je, pola 9. Sutra sam kod tebe, kaže on i sutradan zaista, čovjek dolazi u dogovoreno vrijeme. Sa sobom donosi pun auto alata, dijagnostiku, gleda, kima glavom… Isprobava lijati tekućinu, ostavi auto da radi 15 minuta. Dijagnoza: dihtung motora. Sutra će doći po auto, sutra će naručiti dijelove, auto je gotov za par dana. Nema odokativne prognoze, nema nesigurnosti, nema okolišanja. Čovjek je tu i zna svoj posao. Kad dolazi, nosi alat sa sobom a ne u plastičnoj vrećici. To je hrvatski majstor, ona sorta koja je naučila da ako želiš biti dobar, moraš biti stručan i brz. Moraš čovjeku dati dvije solucije, ali ga pripremiti na najgore i koliko će to koštati. Moraš jednostavno biti ono čemu se sa strepnjom divimo – majstor.
Pitam se, jesu li irski majstori, a imala sam s njima dovoljno posla, takvi zato što im se kao pravim Ircima nikad nigdje ne žuri i zato što su jednostavno aljkavi, ili su im svi dobri ljudi otišli kao i mi trbuhom za kruhom? Ili smo mi Hrvati navikli da je dobar majstor jednostavno dobar i da ga se mora cijeniti, ponuditi kavom i kolačem ako ga imate? Kad su naši dečki radili teretanu iznad coffee shopa u kojem radim, morali su rušiti zid i seliti ga ovamo onamo dok se vlasniku nije konačno svidjelo. Halo, Irci, jeste li čuli za nacrt?
Mislim da je definitivno najluđa stvar koju sam vidjela ovdje sastavljanje konstrukcije krova na tlu i onda dizanje dizalicom na krov. Moj otac krovopokrivač križao bi se lijevom i desnom nogom da je to vidio.
A tek centar Dublina, raskopan godinama. Rijetko vidim radnike da nešto rade, ali sam jednom prilikom na divno čudo vidjela da pile neku cijev onom običnom pilom iz B&Q koja košta 4 eura… zaboga, dajte ljudima bar normalan alat.
Uglavnom, nakon kojekakvih trauma koje smo prošli, ja Irce više ne zovem. Od sad ako se nešto pokvari, u moju kuću može samo hrvatski, pravi majstor, onaj koji zna svoj posao kao vodu piti i koji ako ništa drugo, berem nosi alat sa sobom. A svim našim dečkima na građevini i u mehanici, svaka vam čast majstori.