Kako su u Irskoj pobijedile žene

Inbox mi je već danima zatrpan pitanjima prijatelja. Sve ih zanima jedno: kako je prošao referendum? Iz udobne fotelje u Dublinu pratim već danima sve dnevne novine, na odlasku s posla prolazim kroz centar gdje uzimam kojekakve letke i propagandne materijale, ali sve ne komentiram. Nije da me ne zanima ili da me se ne tiče, nego sam davno napisala članak o pobačaju u Irskoj koji nije donio baš neke najpozitivnije komentare. A druga stvar, nisam (još) državljanka Irske, pa se čini kao i da se nemam baš pravo miješati.
No, komentirati možemo zar ne?
Tko se od nas ne sjeća svih tih prosvjeda na ulicama, blokiranog centra Dublina na nekoliko navrata, prošlogodišnjeg sukoba pro choice i ostalih aktivista u Dame streetu? Bila sam ljuta što ne mogu doma, što nema taksija ni za lijek, i nije mi baš bilo jasno kako se toliko žena može dići na noge i izaći na ulicu s transparentima? Potajno, nenavikla na pravu demokraciju, divila sam se njihovoj borbenosti i zalaganju za promjene. Iako sam bila ljuta jer su blokirale Dublin.
A onda sam počela malo čitati i studiozno proučavati zašto su one ustvari na ulicama? Mislila sam, uz toliko državne pomoći majkama, zašto uopće žele legalizirati pobačaj u Irskoj? Što im fali? Država im je socijalna, 6. u Europi po pravima žena i djece, pobogu pa što bi one još htjele? Imaju Single parent allowance, imaju FIS… mi u Hrvatskoj sanjamo o tome. Hranimo djecu jadnu do 30. godine jer nemaju kamo i kako, pa se opet nekako snalazimo. Imamo mi i Željku Markić kojoj se smijemo u tišini doma svoga jer nas baca nazad u 16. stoljeće… 
A onda je naš irski vrli premijer, mlađahni Indijac Leo Varadkar, jednom prilikom rekao: Irska je spremna za referendum o pobačaju. Bila sam skeptična. Crkva je ovdje jaka, biračko tijelo katoličko, ma to nikako neće proći. I tjednima prije samog referenduma, u razgovorima s prijateljicama, znala bih reći: ma nema šanse da im to prođe.
Jesu li Irkinje ustvari glasale za pobačaj? Činjenica je da ih 4000 godišnje odlazi pobaciti u Britaniju, a gdje je još Nizozemska i ostale liberalne zemlje? Dakle, licemjerno bi bilo reći da pobačaj u Irskoj ne postoji. Ima ga, ali za to treba otići preko bare… 
Mislim da je krivac ustvari taj nesretni 8. amandman koji je u povijesti donio niz bizarnih slučajeva, od kojih ću navesti samo neke.
Slučaj X je donio referendum 1992 godine. Naime, 13 godišnja djevojčica je zatrudnjela nakon silovanja i sud joj nije dopustio da napravi pobačaj, bez obzira na to što je prijetila da će se ubiti. Na kraju joj je ipak dopušteno da otputuje u Veliku Britaniju napraviti pobačaj, a sam slučaj izazvao je proteste diljem zemlje i ponovni referendum. Donesen je 12. amandman koji doduše nije dozvolio pobačaj gdje postoji pokušaj samoubojstva majke, ali on garantira da je dozvoljen odlazak na pobačaj u stranu državu ako postoji mogućnost suicida majke. 
2014. godine žena koja je proglašena klinički mrtvom održavana je na životu od strane liječnika, unatoč želji njene obitelji da ju se isključi s aparata. Liječnici su željeli spasiti život njenom djetetu iako je ona praktički umrla. Cijeli slučaj dospio je na sud, a samim time i pred crkvene dužnosnike, te su na kraju ustvrdili da dijete ne može tako dugo poživjeti u maternici, i jadnu ženu isključili s aparata. 
Te iste godine, mlada trudnica kojoj nisu dozvolili da pobaci, štrajkala je glađu. Dijete je na kraju porođeno carskim rezom.

2012 godine jedna druga trudnica imala je spontani pobačaj, ali liječnici su odbijali abortus jer je djetetovo srce još kucalo. Na kraju je umrla, a njena smrt bila je uzrok velikim prosvjedima te istrazi u Ministarstvu zdravstva. Njeno ime je bilo Savita Halappanavar.
Smrt Savite Halappanavar, stomatologinje indijskoj porijekla je bila kap koja je prelila čašu Irskim ženama. Dovelo je to do masovnih prosvjeda na kojima se tražilo da se konačno ukine 8. amandman. Njen primjer bio je jedan od onih na kojima se vidio sav apsurd tog zakona, jer je nakon spontanog pobačaja umrla od sepse, a sve zato što je djetetovo srce, iako nije imalo nikakve šanse da preživi, još uvijek kucalo. Ali njen slučaj digao je na noge sve pro choice organizacije ne samo u Irskoj nego i diljem svijeta. Pa ipak, ondašnji premijer Enda Kenny, odbio je organizirati referendum i pravdao se svim mogućim Irskim zakonima i istragama do kojih je njena smrt dovela.
Što je ustvari najveća tragedija zabrane pobačaja u Irskoj i 8. amandmana? 
Nije tajna da se od 2012. godine, nakon tog slučaja, donio novi amandman koji je omogućio ženama da bez pravnih posljedica odu pobaciti u Britaniju ili Nizozemsku. Ali činjenica je isto tako, da žene za vrijeme trudnoće nisu mogle dobiti lijek ako su se ozbiljno razboljele, ako je taj lijek bio štetan za dijete. Jer pravo djeteta bilo je izjednačeno s pravom majke. Rezultat je bizaran, da ne možete kao trudnica dobiti najosnovniji lijek. Mnogo žena je tako umrlo od raka, dijabetesa, te raznih bolesti koje su u velikoj većini slučajeva lako izlječive u ranoj fazi ili uz adekvatno liječenje.
U 35 godina koliko je taj amandman bio na snazi, nebrojeno mnogo žena je umrlo. 
2014. godine, mlada suicidalna žena je dobila zabranu od suda da pobaci. Štrajkala je glađu toliko dugo dok dijete nije porođeno carskim rezom. 
2002. godine, žena s fetusom koji je bio abnormalan otputovala je u Britaniju na pobačaj, njeno pismo irskim dnevnim novinama dovelo je do ponovnih prosvjeda i govorom o ukidanju tog zakona. Podnijela je Europskom sudu za ljudska prava tužbu protiv Republike Irske, te ju dobila. 
U svibnju 2007, Irska ipak nije zabranila  17ogodišnjoj djevojci da otputuje u Britaniju i pobaci jer je fetus imao anencefaliju.
Amanda Mellet je ostala trudna 2011 godine, ali je fetus bio abnormalan bez mogućnosti da preživi. Otputovala je u Britaniju na pobačaj i tužila Irsku Ujedinjenim Narodima. Na kraju joj je Irska morala platiti 30000 eura odštete.
Ali na stranu sad pobačaji… Koliko je tek jadnih Irkinja umrlo jer po tom istom amandmanu nisu mogle dobiti adekvatan lijek ako je štetan za dijete? 
Mislim da su svi ovi slučajevi doprinijeli da se taj zlosretni amandman konačno ukine i da Irska zakorači u 21 stoljeće. Slažem se s premijerom i s ministrom zdravstva, ovo je jako velika pobjeda demokracije, a posebno ženskog dijela populacije. Zadnji puta kad je bio referendum, 1983 godine, većina žena koje su danas glasovale, bila su tek djeca ili se još nisu ni rodile. Dobar je to argument za promjenu stanja u društvu. A možda je ipak presudilo to što se u tjednima prije glasovanja, registriralo 140000 novih birača, masovno mladih, koji su stali na stranu žena. 
Bilo kako bilo, evo što je rekla aktualna Irska vlada: izjava njihovog ministra zdravstva govori za sam kraj najbolje: 
„U vladavini 8. amandmana, mi smo rekli ženama da uzmu vlak, brod ili avion, a danas im kažemo, uzmite našu ruku. Mi, vlast, danas smo poslušali naše šefove, a to je narod, to su žene.“ 
Leo Varadkar, Irski premijer, slavio je s tisućama ispred Dublin Castlea, i u vrlo nadahnjujućem govoru, zaključio: „Danas je povijesni dan za Irsku, tiha revolucija je pobijedila i ovo je djelo demokracije. Stotinu godina je prošlo otkad su žene dobile pravo glasa, a mi danas kao narod stojimo ovdje i kažemo da im vjerujemo da mogu napraviti svoje vlastite izbore i odluke. Za mene, ovo je također dan kad kažemo, NE VIŠE, ne više liječnicima koji govore pacijenticama da se ništa ne može učiniti, nema više putovanja preko mora do Britanije, nema više stigme i vela tajnosti, a izolacija i breme srama i krivnje više ne postoji.“
I ja se slažem. Demokracija je pobijedila. Irske žene su pobijedile. Pobijedila je mladost. A nama ostaje samo za gledati kako se ustvari mijenja svijet, što je potrebno da se promijene stvari u društvu, i kako na kraju postati šefovi svojoj vladi, a ne ona nama. Barem je to pouka koju sam ja izvukla iz svega, a Irkinjama čestitam što su se izborile i želim im sve najbolje. Nadam se da će se još više popeti na ljestvici ženskih prava u Europi i svijetu.