Jesmo li robovi

​Jedan moj prijatelj iz Hrvatske uporno kad sjednemo na kavu ponavlja da bi radije bio sirotinja tamo nego prao WC-e u Irskoj. To bi valjda trebalo značiti da svi koji smo ovdje u Irskoj peremo WC-e i trebalo bi nas biti sram. Ili je đavao kojeg poznaješ ipak u glavi većine ljudi bolji od nepoznatog đavla. Daleko od toga, nitko nas ustvari nije tjerao u nepoznatu zemlju. Otišli smo u potrazi za boljim životom, barem većina od nas. Većina ovršenih, blokiranih, siromašnih, kupila je zadnjim novcima kartu u nepoznatom smjeru, jer ipak je strana zemlja nepoznata, koliko god mi po Facebooku čitali i informirali se. Ima doduše i takvih koji su otišli ne bi li napredovali, dobili prestižnije poslove, utvrdili svoju karijeru… Pa ipak, ja ovdje govorim o većini nas, malih ljudi, sa svojim strahovima i težnjama i nesigurnostima. Govorim o nama koji radimo po skladištima, dućanima, coffee shopovima, hotelima. Nek se nitko ne osjeti prozvan.
Kad smo sletjeli u Irsku, ustvari smo tek tada shvatili što nas čeka i da povratka sada nema. Skoči u vodu i plivaj, braco. Pps ne možeš dobiti bez posla, posao uglavnom bez pps-a, zdravstveno kao naše ne postoji, a još ako imaš djecu, jao si ga tebi. Em ne pričaju engleski, em su svi pod stresom, em moraš u startu kupiti uniforme i knjige. Ako radiš, tko će ih voditi u školu, ako ne radiš, od čega ćeš živjeti? Svaki početak je težak, ali na ovo te nitko nije pripremio. Našao si se u jeku housing krize, stanova nema i ne možeš ih dobiti samo tako kao u Hrvatskoj, bez referenci. Pa se još ponad svega nađeš s desetak Brazilaca u kući koji su tako neuredni da to ne možeš očima vjerovati. Kad si sletio, nitko ti nije rekao da si ovdje samo jedan od milijun imigranata u potrazi za srećom. Ili ćeš proplivati, ili ćeš se utopiti, druge nema. 
Začudiš se kako je ustvari lako, uz svesrdnu pomoć naših ljudi po agencijama, naći barem kakav takav posao u skladištu ili tvornici. Pa se tješiš, bilo što za početak ustvari je odlična solucija. I tako kreneš part time u neko skladište, ili hotel, ili tvornicu. Iznenađen si koliko ustvari posla ima, samo ga trebaš raditi. Otkrio si da te, čudna li čuda, nitko ne plaća za to što ne radiš, nego te šalju doma ako nisi potreban. Otkrio si da se namučiš kao Isus za tu plaću koju dobivaš. 
I tu započinje moje pitanje s početka. Jesmo li robovi kapitalizma u Irskoj ili su nas u Hrvatskoj cijelo vrijeme krivo učili? Ne bih mogla osobno decidirano tvrditi obje teorije. 
Kao prvo, mi smo nekako odgojeni da vjerujemo kako posao bas naš čeka, otvorenih ruku, da bismo radili što manje za što više novaca. U Hrvatskoj smo zaboga naučili da ima samo onaj koji krade i malo radi, a ona blagajnica u Konzumu ionako od života nema ništa osim preživljavanja i robijanja. S druge strane, u Irsku smo došli kao nitko i ništa, kao kap u moru imigranata koji traže svoje mjesto pod suncem. I za njega se valja opako pomučiti i izboriti. Je li ropstvo ako znaš da ćeš biti plaćen za to što radiš, i ako radiš za najveći minimalac u Europi, 9,50 eura po satu? Je li to vrijedno truda?
U Hrvatskoj osobno, nikad nisam radila više za toliko malo novaca. Godišnji i plaćeni prekovremeni, bili su moj nedostižan san. Pa ipak, šutjela sam i trpjela, jer kad si samohran roditelj, šutiš i sretan si što uopće imaš posao. Da stvar bude bolja, i poslodavac ti to govori. U konstantnom strahu da ne dobiješ otkaz, pogneš glavu i trpiš. Osim ako ne radiš u državnoj službi, onda si valjda zaštićen do groba. Kad sam na jednom radnom mjestu tražila sitnu povišicu, vlasnica mi je rekla da znam li da radnici u Srbiji rade za 150 eura cijeli mjesec. Vrlo brzo smo raskrstile puteve. 
Kad sam došla u Irsku, tražila sam bilo kakav posao, a s obzirom na dobro znanje engleskog, ponudili su mi posao u malom coffee shopu u centru Dublina. Neiskusna, ali sa snažnom voljom da preživim, počela sam od nule. Pa ipak, nisam imala osjećaj tolikog ropstva kao u Hrvatskoj. Ako ništa drugo, za svoj rad bila sam adekvatno plaćena. Malo pomalo, penjala sam se na ljestvici i ništa me nije bilo sram. Kad sam u konačnici uvidjela da iako imam dobru plaću, ne mogu dalje napredovati, došla je odluka da sreću potražim dalje. I gle čudna li čuda, ovdje je to normalno da ideš dalje na ljestvici. Život me nanio u mali shop također u centru, gdje sam prvi puta vidjela kako ustvari žive emigranti, barem velika većina njih u Irskoj. Vlažan prostor, u WC-u nema svjetla, skučena izba koja nikad ne bi zadovoljila uvjete nekog health and safety inspektora. Troje imigranata s Mauricijusa, sretni u tom malenom okružju jer su pobjegli od gladi. Ostala sam pet dana i pobjegla glavom bez obzira.
Prošle godine, kad sam malo stala na noge, upisala sam College. Iako ga pričam odlično, svaki dan se usavršavam u engleskom. Nakon dvije godine, odlučila sam da je vrijeme da se dalje školujem ako želim ići još naprijed. Da, škola se plaća, ali radije ću dati novac za dobar koledž nego provesti vikend u Španjolskoj ili Jadranu. 
U Hrvatskoj me život naučio da ako želiš dobro živjeti, ili moraš krasti, utajiti porez, ili biti prokleto sposoban. Ali iskreno, koji postotak ljudi to može? Ako želiš pošteno raditi, Hrvatska će te ubiti. Više nego Irska ja mislim. Ovdje i normalan radnik može solidno živjeti ako ne troši novac na nepotrebne stvari. U Hrvatskoj ne možeš kupiti ni one potrebne. 
Za kraj, iznijet ću svoje mišljenje o pitanju s početka. S njime se netko može ili ne mora složiti, ono je samo moje mišljenje naposljetku. Svaki posao je pošten posao. Ujutro se digneš, spremiš i odradiš svoje. Bio informatičar ili radio u skladištu, svejedno je. Za svoj rad bit ćeš adekvatno ovdje plaćen. Kad dođeš u Lidl, blagajnik te neće pitati gdje radiš i kako si zaradio te novce. Bitno je da možeš kupiti to što ćeš pojesti. Stan će te koštati pravo malo bogatstvo, ali jesmo li zato njihovi robovi? Možda su samo imali više sreće i možda bismo i mi Hrvati tako postupili sa svojim imigrantima. Kad si u situaciji da čistiš u bolnici ili se brineš o starima, rijetko ćeš naići na menadžera koji ti se na kraju radnog dana neće zahvaliti za dobro odrađen posao. Vrlo često, on će raditi isti posao kao i ti, samo s puno većom odgovornošću. Ako shvate da si dobar radnik, teško da će te spriječiti da napreduješ. Bez ikakve škole. Cijeni se samo radno iskustvo. Ako ti se i ne sviđa, uvijek posao možeš promijeniti. Ovdje posla ima kao blata.
Dakle, sve što je po meni potrebno je volja i snaga. Nismo mi robovi, Irci nas itekako trebaju, kako medicinske sestre, informatičare, tako i ljude poput čistača i skladištara. Nemojte odustati. Mislim da smo u konačnici krivo odgojeni. Premalo živimo u kapitalizmu da bismo znali što je on u stvari. U našim glavama je još uvijek jedan socijalistički mentalni sklop, i što prije osvijestimo taj problem, lakše će nam biti. Ne, fakultet nije presudan za dobiti dobar posao. Ne, naše škole nigdje u svijetu ne vrijede pišljivog boba. Radno iskustvo i naš stav je ono što određuje hoćemo li uspjeti ili ne. Važno je što više ulagati u sebe i uspjeh neće izostati. Nikad nije prekasno da promijeniš smjer u životu i postaneš njegovatelj, vozač ili bilo što. 
Naposljetku, svi smo mi napravili hrabar iskorak u životu samim time što smo odselili u nepoznatu državu. Oni koji ne žele prati WC-e, ha njima je valjda dobro i u Hrvatskoj, Bože moj. Nama nije bilo. Ali nikad, apsolutno nikad, neću osobno dozvoliti da nas se omalovažava ili podcjenjuje. Jer ta gospoda iz svojih naslonjača nikad nisu provela deset sati u hladnjači na minus 4 stupnja. Nikad nisu sjela na avion ne znajući kamo zapravo idu. Njima nisu prijatelji pisali lažne reference da bi mogli iznajmiti svoj stan i riješiti se deset ranije spomenutih Brazilaca. Jednog dana, a možda smo prekratko još tu, svemu ovome ćemo se slatko smijati. Posebno tada kad budemo u Hrvatskoj uživali u mirovini od minimalnih tisuću eura, krvavo zarađenih doduše, ali sretni i zadovoljni. Tad ćemo vidjeti tko su ustvari bili robovi.