Irska prvi put ima više od 5 milijuna stanovnika

​Čitam nedavno u novinama da je Irska prvi put nakon Great famine, odnosno velike gladi koja ju je zadesila u 19. stoljeću, prešla brojku od 5 milijuna stanovnika. Velik je to demografski napredak za malenu zemlju poput Irske, i postavlja se pitanje zašto je do toga došlo i što ostale države, primjerice Hrvatska, mogu naučiti iz njenog primjera.
Zabavimo se prvo nekim novim činjenicama, koje prenosim iz Guardiana.
Irska je u travnju dosegla vrhunac broja stanovnika, reflektirajući tako kombinaciju migriranja novih stanovnika i prirodnog prirasta. 1851 godine totalna populacija na otoku iznosila je 6,6 milijuna. Uključujući irsko stanovništvo Sjeverne Irske od 1,89 milijuna, otok sada ima 6,9 milijuna Iraca.
Za usporedbu, Wales ima 3,1 a Škotska 5,4 milijuna stanovnika.
Populacija na otoku je u proteklih godinu dana tako imala rast od 0,7%. Nije to zanemariva brojka. Uključivši u to da se prošle godine u Irsku doselilo 62 tisuće ljudi a otišlo 54, dobivamo neto brojku od 11 tisuća novih stanovnika.
Pridodajmo tome da se rodilo 55 tisuća djece, a umrlo 32 tisuće ljudi, to je 22 tisuće novih mladih stanovnika. 
1840. godine cjelokupan otok imao je preko 8 milijuna prije negoli će Velika glad pobiti jedan milijun ljudi, a milijune više natjerati da sreću potraže trbuhom za kruhom u dalekom svijetu. Taj trend iseljavanja u Britaniju i Ameriku donijet će golemu dijasporu, ali isto tako i velik pad stanovništva. Ta bitka još nije gotova, ali je na dobrom putu da bude dobivena.
Često imamo dojam da imigranata u Irskoj iz svake godine ima sve više i više, ali statistika govori da od 62 tisuće koliko ih se doselilo u protekloj godini gotovo polovica su bili Irci koji su se vratili iz stranih zemalja. Tako je ne-irskog stanovništva trenutno oko 645 tisuća, ili 13% ukupne populacije.
Neosporno dakle možemo zaključiti da je Irska u jednu ruku riješila svoj demografski problem. Kako je to moguće, uz visoke cijene stanova i male plaće? Kako je to moguće kad se njihovi mladi žale da ne mogu samostalno živjeti i kupiti stanove? Za očekivati bi bilo da se ne odlučuju rađati djecu.
Samo za usporedbu, u Hrvatskoj u  prošloj godini ukupno je rođeno 37.706 djece što je porast od 0,1 posto u odnosu na 2015. godinu, a umrle su 51.542 osobe što je za 4,9 posto manje nego u 2015. godini. To znači da je prirodni prirast negativan, i da Hrvatska svake godine ima 14 tisuća stanovnika manje, ne uključujući iseljavanja mladih koja će u budućnosti još više pogoršati stvar. Jer ista ta mlađa populacija koja se iselila vjerojatno će djecu rađati u Europskim državama, a ne u Hrvatskoj.
I kako je onda moguće da svaka Irkinja ima po troje, četvero ili više djece, kad je vrtić 800 eura mjesečno? Kako je moguće da mladi ljudi ovdje odlučuju imati dijete bez obzira na to što plaćaju stan 1400 eura u prosjeku u Dublinu? Irci, ma koliko mi mislili da su bedasti, ipak su pokazali da se može.
Kad im je voda došla do grla i kad je nakon Keltskog tigra, odnosno naglog rasta ekonomije došlo do velike potražnje za radnom snagom, oni su se okrenuli ni manje ni više nego uvozu radne snage. I to mlade radne snage. Ljudi u naponu života koji su zbog situacija u svojim zemljama sreću odlučili potražiti negdje drugdje. Prvi su došli Poljaci, a za njima i svi ostali, Brazilci, Nigerijci, Rumunji, pa u konačnici i mi Hrvati. S obzirom na to da je ta radna snaga bila stručna i dobrodošla, a radilo se mahom o mladim ljudima, ti isti ljudi odlučili su ovdje ostati i zasnovati svoje obitelji. Dugoročno – jako pametno. Irci ionako imaju dovoljno starog stanovništva. Trebali su im mladi. Sad su to ljudi u najboljim godinama čija djeca su već Irci, koji će opet rađati novu djecu i tako u krug. I eto ti rješenja za demografsku krizu.
Da se razumijemo, Irci vole djecu i štite ih od najranije dobi. Ovdje je imati puno djece normalno i dosta ih i iskorištava takvu situaciju gdje država brine o svima kroz socijalna davanja, subvencioniranje stanovanja i dodatke na plaću. Država štiti i samohrane majke, i majke bolesne djece.  Iskreno, nikad nisam mislila da će ova država zaštititi mene i moju djecu kad je najpotrebnije, a mi smo samo stranci. I nigdje u životu nisam vidjela toliko samohranih majki kao ovdje u Irskoj. Možda ne žive luksuzno, ali im djeca zasigurno nisu gladna.
Kako raste ekonomija raste i cijena stanovanja i plaće. Pa ipak, uz svu tu krizu sa stanovima i skupoćom,  ne mogu se načuditi koliko se djeca rađaju, obitelji zasnivaju, i sve nekako ide svojim tijekom nabolje. Možda sam u krivu, ali statistike pokazuju da su Irci u globalu sretni ljudi.
2020 godine UN je objavio listu kvalitete života u svijetu, i Irska je zasjela na drugo mjesto, odmah iza Norveške. Ta lista je bazirana na općenitom zdravlju, edukaciji i prihodima. Irska je svoje mjesto osvojila po prosječnom dohotku od 55 tisuća eura godišnje po stanovniku, 18 godina prosjeku završetka školovanja i između ostalim dugovječnošću: prosječna dob u kojoj se umire u Irskoj je 82 godine. Sve to govori u prilog da je ovdje puno lakše roditi i imati djecu, pa time i demografija profitira.
Sve u svemu, kad je država sposobna brinuti se o najmanjima, samohranim majkama, djeci s teškoćama u razvoju i sl., subvencionirati troškove stanovanja obiteljima s manjim prihodima i više djece, onda se djeca i rađaju.
Pokušajte zamisliti u Hrvatskoj da imate četvero djece i samohrana ste majka. Država vam plaća kuću preko HAP-a, vi radite i još dobivate dodatak na plaću temeljen na broju članova kućanstva (Working family payment), i dječji doplatak (Child benefit) od 140 eura mjesečno po djetetu. Bez imovinskog cenzusa. Svako dijete na njega ima pravo. Kad kreću u školu, dobijete Back to school allowance u iznosu od 140 ili 260 eura da kupite knjige ili uniforme… nije li ipak puno lakše ovdje imati djecu? Jer to što sam navela dio je socijalne politike u Irskoj.
Možda u tim socijalnim davanjima i leži ključ demografske obnove. Ne znam… ali ako majka ima osjećaj da je zaštićena i da joj djeca neće biti gladna, da će ih lako školovati i oblačiti, da je država ta koja je štiti i da neće ovisiti o patrijarhalnom muškarcu, možda će se lakše odlučiti da rodi dijete ili zasnuje obitelj. Ako se i rodi dijete s teškoćama, tu su druga davanja koja joj pripadaju za brigu o takvom djetetu, koje će inkluzijom normalno ići u vrtić ili školu iako ima autizam ili nešto drugo. Ne znam… ali imam osjećaj da je Irska svojoj djeci građanima majka, a Hrvatska maćeha.
I na kraju, Hrvati, da nisu tako šovinistički i rasistički nastrojeni, upotpunili bi svoje stanovništvo mladim ljudima, imigracijom. Kakve ima veze jesu li Bosanci ili Srbi, Filipinci, ustaše ili partizani. Ti ljudi i njihova djeca bi ostali u Hrvatskoj i rađali novu djecu. Ta djeca bi bili Hrvati. Ovako, Hrvatska može samo ostati u vremenima koja mladima nisu bitna. U prošlosti. I Hrvatska može samo plakati nad svojim mladima koji su iselili, ženama koje se boje hoće li radi trudnoće dobiti otkaz i onima koje moraju karijeru staviti ispred obitelji. Hrvatska neka plaće i nad svojim muškarcima, očevima te buduće djece koji se ne mogu kvalitetno pobrinuti za svoju obitelj, jer jedna plaća u Hrvatskoj nije dovoljna da bi se imalo djecu.
Ja nikad ne govorim da je Irska idealna zemlja, a Hrvatska je još uvijek moja domovina, ali dok se stvari iz korijena tamo ne promijene, ja i moja djeca ćemo biti statistika neke druge države.
Socijalna politika i dobrobit građana, djece posebno, zalog je bilo kakve poštene budućnosti.  Sretan građanin nadalje će imati djecu koju država opet mora zaštititi. Ako želimo riješiti demografski problem, budimo poput Irske: uvezimo mlade ljude koji nam odlaze tako da ćemo im dati posao i dobre plaće, pružimo priliku onima koji se žele vratiti.
I za kraj, jedna izjava Predsjednika Higginsa o populacijskoj politici iz 2016. godine, u kojoj se nalazi dio rješenja: „Različitost je izvor. Različitost je bogatstvo. To je Irska koja se otvara pred nama i ja je pozdravljam.„
Čestitam Irskoj što po prvi put nakon gladi ima više od 5 milijuna stanovnika, velik je to doseg jedne politike i države. Nije savršena, ali možda bi se od nje ipak dalo ponešto i naučiti.