Darko

Opet kišica. Nije to kiša, onakva kakve viđamo u Hrvatskoj. U Hrvatskoj kad pada kiša, ona pada ili ne pada, nema sredine. Bio to topli ljetni pljusak ili dosadna jesenska kiša, kiša zaista pada. U Irskoj ima toliko načina na koji se kiša zove. I baš kao što Eskimi imaju više naziva za snijeg, tako i u Irskoj ima mnogo naziva za kišu. Drizzle. Tako Irci zovu kišu koja danas pada. Nije to, kažem, kiša kakva pada u Hrvatskoj. Više je to neka magla sa sitnim kapljicama koja tek toliko, ovlaš, kvasi lica prolaznika i sivi smdljivi asfalt.
Autobus opet kasni, iako to nije ništa čudno. U Dublinu autobusi rijetko dolaze na vrijeme, i nitko se zbog toga ne uzrujava. Ako ipak dođe na vrijeme, baš kao što piše na displeju na autobusnoj stanici, svi su ugodno iznenađeni.
„Ma tko bi rekao, stiže autobus.“ Pa dignu ruku i iskorače lagano na cestu, jer ako ne digneš ruku, autobus se neće zaustaviti da te pokupi. Kakvo glupo pravilo. Autobus bi automatski trebao stati na stanici da pokupi putnike, a ne za ga moraš još i posebno zvati. Ali ne i u Irskoj.
Danas, autobus opet kasni. I dobro da pada taj drizzle, a ne neka olujna kiša, iako je dosadan pa ne znaš treba li navući kapuljaču ili ne, ali barem ne puše vjetar. Mirno je, relativno toplo. Pravo proljetno vrijeme.
Željka je sad vjerojatno u vrtu. Sadi paradajze i krastavce, subota je. Subotom rijetko tko u Hrvatskoj radi. Proljeće je, vrijeme je za sadnju. Cvijeće je već posadila, sad je vrijeme za presad. Nema ništa bolje od pravih domaćih krastavaca i paradajza, a ne ovih koje mi kupujemo u Lidlu. To nema ni okusa ni mirisa, a o kvaliteti da ne pričamo. Rekao je kolega da on povrće kupuje samo u poljskim dućanima, da se ne može mjeriti s onim iz Lidla, ali njemu je i ono iz Lidla dobro kad se radi šopska salata. Jeftinije je.
Željka bi da se on vrati. Rekla mu je to zadnji put kad su razgovarali mobitelom. Nije mu to ustvari rekla, ali tako je mislila. Ili je on to tako protumačio.
„Gle, nije sve u lovi.“ Tako mu je rekla.
„Nije, kad je imaš.“ Rekao je on. Dok su dijelili studentski stan u Zagrebu, jeli su krumpir s krumpirom. Za ostalo nisu imali novaca, trebalo je kupiti knjige, a i otići na kavu s prijateljima povremeno. Kako je već zaboravila da im je bilo teško i kako su spajali kraj s krajem? I dok je ona u izlogu gledala skupi kaput ili čizme za zimu, koji joj njeni roditelji iz Međimurja nisu mogli priuštiti prodajući kupus i krumpir za nikakvu lovu, on je gledao njen molećiv pogled. On je jedini vidio bijedu u njenim očima.
„Kad završim fakultet, kupit ću ti sve što poželiš.“ A ona bi ga gledala zaljubljenim očima, i baš kao što je željela taj kaput i čizme, željela bi i njega, pa bi u hladnim noćima grijali jedno drugo i vodili ljubav, bez prestanka i nježno tješeći jedno drugo.
Činilo se to tako daleko, tu na autobusnoj stanici, čekajući autobus za predgrađe Dublina u kojem je radio. I ta kiša, padala je i nije padala, pa ipak je bio potpuno mokar i nervozan. I bilo je nadasve lako zamišljati Željku kako u blatnjavim starim tenisicama sadi salatu, dok on nervozno čeka autobus.
Opet će kasniti. Baš kao što i njoj kasni menstruacija. Pokušao je izračunati koliko vremena je prošlo otkad su se vidjeli. Ako je ostala trudna prije tri mjeseca, zašto mu je tek neki dan rekla da sumnja na trudnoću, zar je krvarila dok je bila trudna? Je li uopće moguće da žena tri mjeseca ne zna da je trudna, zar ne bi trebalo biti istina ono što je pročitao na nekom portalu, da se dijete već miče, i da menstruacija zakasni odmah, prvi mjesec? Nije znao, jer kažu, svaka žena je različita, možda je i ona jedna od onih kod koje nije sve kako na papiru piše?
Što ako dijete nije njegovo, protrnuo je. Ne, moja Željka nije takvoga kova. Mi smo iz maloga mjesta gdje se sve zna i vidi. Pa ipak, možda je iz usamljenosti zastranila. Bi li ipak bila toliko hrabra da mu laže? Ili toliko zla?
Često je, pogotovo kad bi se vratio nazad iz Hrvatske, pomišljao kako je sve to prevelika muka. Ona tamo, on ovdje, kakvog li to ima smisla?
„Dođi i ti u Irsku.“ Rekao joj je prije godinu dana.
„Ne mogu, nije inozemstvo za mene.“ Odgovorila je potpuno iskreno, iako je on znao da bi joj ovdje bilo bolje.
„Za što sam se školovala, ako ću na kraju raditi bilo što, kao i ti, samo da zaradim lovu?“
Pa bilo bi bolje da radiš bilo što, nego da sa starcima sadiš kupus i krumpir. Želio joj je reći, ali ipak nije. Previše ju je volio. Neke stvari valja ipak prešutjeti.
Ali dijete, to je sasvim druga priča. Ako je njegovo, a po svemu sudeći jest, jer joj ipak vjeruje, može li živjeti bez oca? Nije li to upravo ono što je htio, što su svi htjeli, da nađe posao, oženi se i ima obitelj, baš kao što je to i red, baš kao što se šika. Kako, kad se nalazi dvije tisuće kilometara dalje, da ostavi krhkoj Željki da se brine za dijete, zajedno sa svojim roditeljima, a on se svodi samo na to da pošalje novac i nekoliko puta tjedno preko Whatsappa gleda kako to nejače raste i hoda. Što će reći selo na to?
Pa možda dijete ipak nije njegovo, pa za mjesec dana primi užasnu vijest kako se ona udaje jer joj je netko drugi napravio dijete i ne može ju kriviti za to. On nije bio tamo kad ga je trebala, u dugim zimskim noćima kad su običavali grijati jedno drugo i voditi ljubav satima.
Badava kaput, badava nove čizme. On jednostavno nije bio tu.
I sve se to činilo jednostavno ispočetka, iako nije radio u svojoj struci, ali svakodnevno je odlazio na posao jer je morao. Bio je to kruh sa sedam kora, kako su znali reći naši stari. I nije mu bilo teško svakog dana čekati autobus, odraditi osam sati i ponovno čekati autobus da bi stigao kući u hladan stan gdje ga nije čekao nitko. Misli li ona da mu je bilo lako? Misli li ona da bi nosila novi skup kaput za kojim je toliko žudjela, da on nije spakirao stvari i otišao u Irsku, gdje teče med i mlijeko i euri se nalaze na granama drveća? Misli li ona da on ne plače ponekad u samoći vlažne sobe i vapi za njezinim toplim tijelom i uzdasima u mrkloj noći?
A sad, to dijete... možda trudnoće uopće nema. Možda ima kakvu cistu ili hormonski poremećaj, to bi bilo najbolje. Mislim, ne bi bilo najbolje, ali bilo bi... bolje.
I kad mu je rekla da nije sve u lovi, je li mislila da bi bila sretnija da je on tamo, s njom, bespomoćan i jadan, bez prebijenog dinara, ali ipak s njom? Je li već onda znala da je trudna, ali bojala mu se reći, pa je onako, kako to običavaju žene, naokolo pokušavala dati do znanja činjenicu da ga treba?
Mora li on uopće razmišljati o tome, sad kad ga čeka naporan dan kao i svaki drugi, dok čeka autobus koji kasni? Ima i on svojih briga.
Ostali suputnici veselo su ćaskali i komentirali vrijeme. Neki su pušili i gasili cigarete na asfaltu prepunom smeća koje je razbacao sinoćnji vjetar ili dosadni galebovi. A on je samo stajao, mokar i zavidan. Svi su bili sretniji od njega, barem se tako činilo. Oni nisu živjeli ni na nebu ni na zemlji, razdijeljeni nekom nevidljivom vrpcom života koja ti ne da da živiš, a opet se svako jutro budiš i odlaziš na posao, smješkaš se kolegama i smješkaš se bankomatu koji ti pokazuje cifru na tvojem računu. Dokle ćeš se tako smješkati?
Možda bi se ipak trebao vratiti. Možda bi trebao okušati sreću u državi koja ga je protjerala kao mladića, možda ipak ima nade za njega. Možda da upiše neki drugi fakultet, jer ipak je on pametan, lako bi ga završio. Ali ima li vremena ako dolazi dijete? A možda da se vrati podvijenog repa, i nađe posao u elektrani kao njegov otac, možda bi on mogao uputiti koju lijepu riječ za njega, ili kako to već u Hrvatskoj ide? Bi li Željka onda bila sretna, bi li ga ponovno obavila svojim krhkim tijelom koje je tražilo nježnost?
Nemoj biti budala, pomisli. Sjeti se od čega si pobjegao. Sjeti se Željkinog kaputa i čizama koje ste zajedno gledali u izlogu. Sjeti se njezinih roditelja koji imaju polje kupusa i krumpira i mole Boga da ne bude poplave ili suše. Tebi je dobro, i svima oko tebe je dobro.
I baš kad je dolazio autobus, konačno, i pristajao na sivu, tmurnu Dublinsku stanicu, stigla mu je poruka na mobitel.
„Dobila sam menstruaciju, ipak nisam trudna. Kako si danas?“
Potpuno mokar od sitne kiše, promrzao i mrzovoljan, pružio je kartu vozaču. Odgovorit će joj kad sjedne u autobus. Trebat će objasniti šefu zašto opet kasni. A i ova kiša, baš je dosadna i spora. Nije da pada, a opet si sasvim pokisao.
 

---