Anita

​Ugodnih dvadeset i šest stupnjeva ogrijalo je inače hladnu i kišovitu Irsku. Bio je lipanj, a na zapuštenim travnjacima zdrade u Leixlipu cvjetali su makovi i ivančice, i poneko plavo cvijeće kojem Anita nije znala naziv. Znala je samo da kad njihove cvjetove pokušaš ubrati, na rukama ti ostane neki žuti, ljepljivi sok koji se pretvori u smeđe mrlje ako odmah nisi oprao ruke. Ali makovi, makovi i ivančice su bili isti kao u Hrvatskoj dok su se sramežljivo probijali kroz visoku travu. Pa nisam baš viđala makove u Hrvatskoj, pomisli dok je nervozno težinu prebacivala s noge na nogu, njišući se tako pod jakim suncem. Dok nije preselila u Irsku, živjela je među visokim zgradama u Retkovcu, i upravo zato nije znala zašto je baš ti makovi podsjećaju na Hrvatsku, kad je jedino mjesto gdje ih je viđala bilo među tračnicama vlaka, ta srčana i krhka stvorenja koja nastoje preživjeti u najnemogućijim uvjetima. I dok su se u Hrvatskoj nalazili pokraj pruge, nošeni silovitim vjetrom kojeg su uzrokovali brzi i teški vlakovi, prkoseći životnim okolnostima, ovdje u Irskoj slobodno su cvjetali na poljima, okruženi raznolikim cvijećem i privlačili sve one bube za koje na vijestima kažu da će ionako ubrzo izumrijeti.
Poželjela je zapaliti cigaretu, ali stroga pravila tvrtke nisu dozvoljavala pušenje osim na mjestima za pušače, pa je nervozno vrtjela prsten i pokušavala otkinuti zalomljen nokat, iako je znala da ga ne smije odlomiti, jer će ga onda morati odrezati, a onda joj nokti više neće imati istu dužinu i morat će ih sve odrezati. A baš je voljela svoje dugačke nokte.
I zato je cupkala s mjesta na mjesto, nervozno se osmjehujući kolegama i pogleda uprtog u makove.
Interesantno je kod maka da je lijep sve dok ga ne ubereš. Probala je to jednom, ali nakon nekoliko minuta podvio je svoju glavu i iako ga je ubrzo stavila u vodu, odmah je uvenuo. Latice su mu otpale. Nije se mogao prilagoditi novom mjestu na koji ga je stavila. Maku ništa ne bi falilo u vazi na sred stola, ali on je uporno odbijao biti lijep nakon što ga je ubrala. Glupi mak, pomislila je dok je otvarala kantu za smeće da ga baci. A onda joj je sinulo koliko je lijep, kakva prekrasna crvena boja krasi taj skroman cvijet, pa možda on i ne želi biti ubran. O svemu tome je razmišljala dok je čekala da se ugasi sirena za požar u zgradi u kojoj je radila. Samo vježba, znala je. Jednom mjesečno oglasili su sirenu za požar pa su svi mirnim koracima morali napustiti svoja radna mjesta i okupiti se na unaprijed predviđenom mjestu.
Gnjavaža. Gubitak dragocjenog vremena. Pomisli. Ali ipak je zajedno s drugima, poput malenog mrava, koračala kroz hodnike skroz do parkirališta, gdje se nalazilo mjesto za okupljanje. Da barem može zapaliti cigaretu. Ali ne može, nije dozvoljeno.
Trebala joj je ili cigareta, ili čaša vina, na tom neobično jarkom suncu. Čašom vina zasigurno bi smirila svoje misli, a možda bi i slatkoća nikotina barem malo ublažila njene trenutne muke.
U skladištu u kojem je radila svatko je ublaživao svoje boli nečime. Ona je šutjela kad bi ugledala široke zjenice mladog kolege. Opet je napušen ko životinja. Ali tko je ona da sudi, kad i sama popije butelju vina kad stigne kući, ili pola boce džina. A razloga za to je svaki dan bilo milion.
„Imamo novog kolegu.“ Rekao joj je menadžer. „Bi li mu malo pokazala oko skladišta, tek toliko da ga uputiš gdje je što?“
Jutros je stigao vrlo nezgodan mail. Vozač se žalio da je kolega bio jako grub prema njemu. Cijela stvar je eskalirala i zahtijevala brzo rješenje. Transportna tvrtka u kojoj je vozač radio prijetila je otkazom poslovanja. Sve je to ona znala, pa je nevino rekla „Ali taj novi kolega nije toliko važan. Može čekati, još ionako ništa ne zna raditi. Nije nam vrijedan.“
To su čuli i ostali kolege. Odjednom se stvorila opća graja i ljudi su naširoko komentirali da je svatko vrijedan i da je takva politika tvrtke. Jedan joj je i otvoreno rekao
„Naša politika je da svatko tko ulazi prvi dan u tvrtku itekako ima vrijednost. Prvi dojam je bitan, to su nas učili u startu. Kakv dojam ćemo odati ako ga pustimo da čeka?“
Zašto je baš izabrala tu riječ, vrijedan? Kako joj je uspjela skliznuti s jezika, tako lagano i nesmotreno, pred svima? Ne samo da se zacrvenjela, nego je osjećala istinski sram. Sram zbog kojeg je pokušala propasti u zemlju, iako ništa loše nije mislila. I zato je zašutjela. A zatim se oglasio taj prokleti alarm, zbog kojeg nije uspjela reći da nije tako mislila, i da još uvijek engleski ne govori toliko dobro.
„Samo sam izabrala vrlo nezgodnu riječ. Nisam tako mislila, oprostite mi.“ Htjela je reći, ali prodoran zvuk prekinuo je pokušaj da barem malo ispravi načinjenu štetu.
Ta jezična barijera, to nije samo mrtvo slovo na papiru, izraz koji se onako ovlaš koristi ako te netko ne razumije. Jezična barijera je stvarnost, i ona te nagoni da si i tamo i ovdje, dakle nigdje ustvari. Često puta prevodila je izraze iz hrvatskog jezika koji na engleskom nisu imali nimalo smisla. Kolegica se jednom smijala kad joj je rekla da je prošla baba s kolačima.
„O čemu ti pričaš?“
I opet se zacrvenjela, opet je osjetila neopisiv sram kojeg je mogla izliječiti samo boca vina kad stigne kući, ili pokoja čašica džina.
Kad je počinjala raditi, stavili su je u skladište baš zato jer nije bilo potrebno znati jezik savršeno.
„Bitno je da znaš osnove, da razumiješ naredbe od menadžera.“ Rekla joj je sitna ženica u agenciji za zapošljavanje. Ali nije joj rekla da će joj upravo to nepoznavanje jezika donijeti toliko problema. Ili su problemi bili samo u njezinoj glavi, pomislila je upravo sada, dok su svi ostali kolege stajali na žarkome suncu i kao da su zaboravili njezin lapsuz nekoliko minuta ranije.
Ako su i oni zaboravili, ona nije. Ona će još dugo u noć, uz vino, razmišljati o  tome što je rekla. Možda će ponovno otvoriti rječnik engleskog jezika i učiti pojmove koji su joj strani. Možda će i zaspati, sanjajući kako svi u nju upiru prstom i smiju joj se. Samo zato jer je rekla vrijedan, a nije tako mislila.
Možda će i nazvati majku, jer je red da ju nazove barem jednom tjedno.
„I, kako je u Irskoj?“ upitat će majka.
„Odlično, sve je kako treba. Treba li ti novaca da ti pošaljem?“
„Pa, to ne bi bilo loše. Penzije su male, a ja trebam toliko lijekova... srećom pa te imam.“
I neće joj reći kako je danas napravila grešku, majke se to ne tiče. Ona stalno spominje kćer u Irskoj. Ponosna je na nju. Ima dobar posao, a Bože moj... da je situacija u Hrvatskoj imalo drukčija, ne bi trebala otići i ostaviti staru mater da umre sama. Ali barem ima auto, i stan joj je lijep, iako ga dijeli s nekoliko kolega. Stanovi su skupi u Irskoj, nije ko tu kod nas, tu je sve jeftino. Ali što ćeš kad posla nema za mlade. Je, radi u skadištu, makar je završila turističku školu. Kakve ima veze, posao je posao, nisu ti skladišta ko tu kod nas. Ona radi za Intel, to ti je nekakva kompjuterska firma, što ja znam. Ja sam stara pa se u to ne razumijem. Ali nije ti to skladište kako je tu kod nas. Ima i svoj kompjuter na kojemu radi. Čuj ona ti zna engleski, znaš koliko sam ju vodila u školu stranih jezika dok je bila mala. I eto, sve se to isplatilo.
I kako da onda majci kaže da je danas za novog kolegu rekla da nije vrijedan? Kako da joj objasni da sve te godine vođenja na engleski nisu pomogle da danas ne pocrveni i osjet duboki sram? Kako da joj kaže da je ista ko i njen pokojni otac, da ne može preživjeti ako ne popije bocu vina kad dođe kući? Ne može to učiniti, staroj majci tako raspršiti san o njenoj dobroj kćerki koja uredno šalje novac za lijekove i kruh, jer su penzije male.
I tako je gledala u crvene makove, kako ponosno cvatu na suncu u visokoj travi. Sutra je novi dan. Sutra možda kolege zaborave što je bilo, ako već i sad nisu zaboravili, veselo časkajući dok zavija alarm iz zgrade. Što se nje tiče, ona je samo jedva čekala da završi današnji dan, da zapali cigaretu i da s dimom odu svi njezini problemi, uz čašu vina i zaključana vrata malene sobe.
Mak, njega ne možeš ubrati. Da bi cvao, njega treba ostaviti da bude tamo gdje je i niknuo.