Iz slušalica je odjekivao Ed Sheeran, dok je ona polako, uz uzdahe, dizala teške utege u teretani Google-a. Svaki dan je išla u teretanu dva puta; ionako je trebalo ostati prekovremeno, pa se dan ponekad produljivao na desetak sati rada. I zato joj je bila potrebna ta teretana, da protegne kičmu, da odmori mozak. Da se malo ispuše.
I sad, dok je uz neugodan cvilež bencha svoje tijelo tjerala do krajnjih granica, pokušavala je zaboraviti ono što ju je u zadnje vrijeme najviše mučilo: možda bi trebala promijeniti posao.
Prije osam godina, kad je tek doselila u Irsku kao mlada diplomantica marketinga, mislila je da je cijeli svijet u njenim rukama. Dočekalo ju je ružno otrežnjenje: nisu joj priznali magisterij. Našla je posao u jednoj oglašivačkoj tvrtki, koja se bavila online marketingom. Bio je to dobar posao za start, ne plaćen onoliko koliko je ona htjela. Majci i prijateljicama je lagala da je direktorica marketinga. U toj laži provela je godinu dana.
„I, kako ti je gore?“ pitale bi je kolegice s fakulteta, dok je s njima ispijala kavu na špici, odjevena u dizajnersku odjeću na koju je nemilice trošila zadnji euro.
„Odlično je, ali znaš, raditi kao nadređen s ljudima, užasno je teško. Ali ne, ne žalim se.“ Pa bi se kucnule čašom vina ili koktelčićem, dok bi njene prijateljice komentirale koliko je platila cipele.
Nakon dva tjedna, čekao ju je povratak u realnost, u stan koji je dijelila s nekim parom, u malenu sobu koja je imala vlastitu kupaonicu. Barem nešto. Počela se osjećati loše.
„Mora postojati više od ovoga. Saberi se i pogledaj ispred sebe. Svijet te čeka.“ Govorila bi sama sebi gledajući se u ogledalo. Pa bi uz čašu vina isprobavala kakvu novu majicu ili hlače koje je kupila u Brown Thomasu. Dok je polako jela salatu za večeru, na mobitelu joj se pojavio članak iz hrvatskih dnevnih novina. Intervju s nekim likom koji radi u Google-u. Članak pretenciozan i prenaglašen. Autor je očito želio svima dati do znanja da eto i neki naš čovjek radi za svjetski poznati Google. Kad bi ona tako završila u novinama, mater bi crkla od ponosa. Ali ona ne radi za Google, i laže svima kako je direktorica u marketinškoj agenciji, dok ustvari po cijele dane radi na korisničkoj podršci za oglašavanje.
„Hm...“ pomisli „A kako bi bilo da se ja probam ugurati u Google?“
Polugola, u čarapama i potkošulji, odmah je otvorila laptop. Zacijelo ima kojekakvih foruma i osvrta kako se tamo zaposliti. Fakultet marketinga, iako joj ga nisu do kraja priznali, ipak je bio nekakav početak. Gutajući tuđa iskustva na bespućima interneta, došla je do saznanja da bi ipak bilo pametno završiti dodatni fakultet u Irskoj. Već je imala dio, samo ga je trebalo prenijeti u veću cjelinu.
„Pa da...“ reče samoj sebi u ogledalu „Mlada si, pametna, znaš engleski ko materinji jezik, magistriraj dodatno ovdje. Nitko ne mora znati, ali Google te čeka.“
Kad je vidjela da će je jedna godina magisterija doći više od deset tisuća eura, samo je jauknula. Kad je oduzela stanarinu, hranu i troškove prijevoza, shvatila je da to nikako neće moći platiti.
Na poslu se zato požalila kolegici. Bilo je to zapravo prvi put da se požalila nekome tako iskreno, bespomoćno i obeshrabreno.
„Nemoj biti luda.“ Rekla joj je kolegica „Pa upiši nešto preko Springboarda, to ti je financirana stipendija od strane EU. Ima kojekakvih fakulteta tamo.“
„Springboard? Nikad čula.“ Pa ipak je brzo, pod pauzom, letimično pogledala što se sve nudi. Bilo je tamo kojekakvih fakulteta, ali tražilica je konačno izbacila baš ono što je željela: magisterij marketinga. Predavanja su bila online i na fakultetu, a fakultet se nalazio u Limericku. Ona je živjela u Dublinu. Do Limericka tri sata autobusom. Neizvedivo.
„Moja prijateljica radi u Google-u.  Ali ona je završila samo tečaj za Google Adwords. Mislim da je sve skupa platila oko tisuću eura.“ Savjetovala ju je kolegica.
„Čuj, nadam se da će ovo ostati između nas.“ Reče Ana „Ne bih baš voljela da me menadžer zapitkuje mislim li promijeniti posao.“
„Ma nemaš brige. I ja bih voljela to završiti, lova je puno veća a raditi za Google je mrak. Barem sam tako čula.“
Kad je došla kući, Ana se bacila u istraživanje tečajeva koji bi joj mogli pomoći u provedbi njezinog plana. Dovoljno bi bilo završiti bilo koji tečaj digitalnog marketinga. Za tisuću i pol eura može dobiti i profesionalnu diplomu s UCD-a.
Natočila je još jednu čašu merlota. To je plan. Tako ćemo postupiti.
 
 
Za tri mjeseca je završila tečaj, dobila diplomu  i počela se raspitivati za posao u Google-u. Nije bilo tako lako kao što je mislila. Još godinu dana je provela na starom radnom mjestu dok joj konačno nisu pružili priliku u korisničkoj podršci u Google-u. Nitko nije bio sretniji od nje. Doduše, radila je kao contractor za jednu drugu tvrtku, ali ipak je bila zadovoljna i presretna. Bio je to njezin posao iz snova.
Kad je počela raditi, cijelo vrijeme je bila na telefonu i odgovarala na upite korisnika o Google Adwordsima. Posao je bio zamoran i težak, a ponekad se pretvarao u dvanaestosatno mučenje s nervoznim ljudima. Nije svaka stranka bila ljubazna i dobro raspoložena.
Radno vrijeme, uz sat vremena putovanja na posao i s posla, nije baš pružao vremena da se puno odmori, pa se njezin dan svodio na rad, putovanje, tuširanje i spavanje. Kako nije baš imala vremena puno kuhati, često je naručivala hranu iz kojekakvih restorana brze hrane. Odjednom, natukla je desetak kilograma i sva dizajnerska odjeća koju je posjedovala bila joj je pretijesna.
„K vragu. Moram smršaviti.“
I tako je dva put dnevno, iako umorna ko pseto, odlazila u teretanu u sklopu tvrtke i marljivo dizala utege i trčala na pokretnoj traci. Otkrila je da ju to, osim što je smršavila nekoliko kilograma, i opušta. Kod kuće je jela samo salatu, a ponekad ni to. Vratila je staru kilažu.
I dok je navlačila Versace jaknu na sebe, bila je zadovoljna. A onda je zazvonio telefon.
„Dobar dan, ovdje novinar iz Jutarnjeg lista. Vaša prijateljica nam je rekla da odnedavno radite za Google. Naši ljudi u Hrvatskoj vole priče o ljudima koji su uspjeli. Jeste li raspoloženi za jedan kratak intervju?“
To je bilo to. To je bio san koji je samo čekao da joj se ostvari, i ona je konačno u novinama, mater će se hvaliti svoj rodbini i susjedima. Prijateljice koje vidi jednom godišnje umrijet će od zavisti. Ali ona je uspjela. Ona je ta koja je pobijedila.
„Vidjeli smo te u novinama.“ Odjekivalo joj je u glavi tog dana, dok je neumorno dizala utege.
Ovo je preteško, kad bi barem znali što stoji iza svega.
Možda bi ipak trebala dati otkaz. Manje raditi, vratiti se u neku tvrtku koja se bavi marketingom. Imati kakav takav balans između posla i privatnog života. Kojeg privatnog života, ja to nemam. Možda kupovati malo manje odjeće i cipela, pa bi joj ostalo i više novaca. Zar da se odreknem jedine radosti koju imam u životu? Ali kako da nakon svega prizna poraz? Ona to ne može. Ipak je o njoj izašao članak u novinama. Nije bitno što radi u korisničkoj podršci, Google je Google. A onda je hitro sišla sa sprave i krenula se istuširati.
Sve ima svoju cijenu, pomisli. I dok su kapljice klizile po njenom umornom tijelu, računala je koliko još sati mora raditi da bi konačno išla kući. 

Kao da sam uklet. Jednostavno, kao da sam uklet.
Automobili su se vukli jedan za drugim kao gliste. Topao, ljetni dan. Pravo vrijeme za radove na cesti u Kildareu.
Koga vraga još uvijek tu rade? Već pola godine kopaju tu cestu.
Jedan trak ceste bio je zatvoren, pa su smireni kontrolori prometa puštali polako kolone vozila malo iz jednog, malo iz drugog smjera. Nastala je prava gužva oko pola pet popodne, kad svi s radnih mjesta idu kući.
U ovoj Irskoj svi su previše ležerni. Takvo što u Hrvatskoj izazvalo bi pravu buru emocija i nervozno trubljenje sudionika u prometu. Ovdje se nitko oko toga ne živcira, dapače, svi strpljivo čekaju da se otvori taj jedini krak ceste. Osim Marka.
Polako je osjećao kako mu se diže kiselina u želucu. Danas je bio grozan dan. Jedan od onih dana kad razmišljaš o svemu, jesi li dorastao poslu kojeg si se primio i odlasku u Irsku uopće. Je li sve to vrijedno te muke?
Nakon što je proveo mjesec dana u Irskoj bolnici jer mu se upalila žuć, jedna tako obična boljka za koju bi u Hrvatskoj dobio sedamdeset i pet posto plaće, pretvorila se u pravu noćnu moru. U Irskoj se bolovanje ne plaća, ili se plaća rijetko, samo u pravim, velikim kompanijama, a ne u onoj u kojoj je on radio. Da je dobio posao u Intelu, možda bi tamo bilo bolje, a ne ovako, da pakira mobitele u skladištu britanske tvrtke. I tako, ne samo da mu tih mjesec dana nije bilo plaćeno, nego je još morao dodatno platiti doktora da mu izda potvrdu da je spreman za posao, da je fizički dovoljno zdrav da izdrži pritisak. Sve je on to platio, iz vlastitog ušteđenog novca, jer kalkulacija je bitna. Za nekoliko mjeseci rada ionako će se ponovno financijski oporaviti. Mjesec dana ne znači ništa, ni njemu ni ženi koja je ostala u Hrvatskoj, i troje djece koja još pohađaju školu. Ženi je lagao. Rekao je da ga samo boli želudac.
Neki lagani gastritis. Rekao je. A ustvari je završio na operaciji žući koja ga je koštala mjesec dana neplaćenog bolovanja. Da se ne priča da se još nije potpuno oporavio, da jede samo kuhano povrće i ima snage tek toliko da se ujutro digne iz kreveta.
„Djetetu trebaju nove tenisice, upisala sam ga na atletiku.“ Rekla je žena.
„Dobro si napravila, poslat ću ti novce.“ Rekao je razmišljajući kako je i pedeset eura sad puno. Dijete treba upisati na neki sport, jako je nesiguran i povučen. Sve je on to znao. Pedeset eura manje će ovaj tjedan pojesti. Ona neće znati. Samo lagani gastritis.
A onda se danas na poslu dogodilo potpuno sranje. Iako ga je voditelj, znajući da je izašao iz bolnice tek prije desetak dana, ljubazno upitao je li spreman za rad, on je lagao.
„Ma sve je OK, potpuno sam se opravio.“ Istina je bila da je njegov želudac otkazivao poslušnost unatoč kuhanom povrću i malo mesa koje je pojeo. Konstantan proljev i bolovi, i koliko god se trudio da ne pokazuje koliko je bolestan, kolege na poslu su počeli primjećivati da provodi većinu vremena na toaletu i da zaostaje s narudžbama. Danas je sve eskaliralo.
„Gledaj...“ rekla je Claudia, sitna Rumunjka voditelju „Mi svi radimo za istu mjesečnu plaću, a on je danas procesuirao deset narudžbi. Ja sam ih napravila pedeset. To nije pošteno.“
Nije on želio biti agresivan, ali jednostavno je pukao na živce.
„Ja nisam ni znao da ova narudžba mora danas ići. Nitko me nije obavijestio.“
„Kako nije?“ inzistirala je Rumunjka „Lista je kod mene na stolu. Samo si morao ili upitati ili pogledati.“
„Koji je to vrag s hitnim narudžbama? Nikad ih prije nismo imali.“
„E pa sad se sve promijenilo.“ Rekao je voditelj „Posao je narastao. Više nije onako lagano kako je bilo u početku. Sad svakodnevno dobivamo narudžbe koje moraju ići istog dana.“
U raspravu se uključilo još nekoliko ljudi, želeći se da sav teret posla pada na njih nekoliko, dok ostali ne ispunjavaju normu. Nakon nekoliko minuta, svi su vrištali jedni na druge i situacija je postala kaotična i više nego napeta. Izgubio je živce, ah da... možda nije trebao. Umoran i povrijeđen, počeo je urlati na kolegicu.
„Nitko mi nije rekao da ta narudžba mora danas ići!“
Ona je uporno ponavljala kako je papir s narudžbama tu, ne njenom stolu.
A možda je trebao i pogledati na tu listu, ujutro dok je još bilo vremena. Zašto nije? Možda zato jer ga je želudac bolio ko sam vrag, a možda i zato jer je zvala žena i rekla da je kćer nešto potištena u zadnje vrijeme. Ona je sama, odgaja tu djecu najbolje kako zna i može. Ako ništa drugo, može se javiti na mobitel i pružiti joj podršku. Nitko ne razumije da su njegova djeca u Hrvatskoj. Nitko ne razumije da on mora biti dostupan.
Voditelj je, kao što se i očekuje od njega, odmah otišao u ured napraviti tjednu statistiku. U Irskoj svatko mora biti oprezan, naročito kad se obraća zaposlenicima. Nije prošlo pola sata, kad je bio pozvan u ured na razgovor.
„Slušaj, Marko, mi zaista ne možemo tolerirati da itko na ikoga viče. To je neprihvatljivo. Claudia je odlučila cijelu stvar prijaviti ljudskim resursima. To će biti jako nezgodna situacija za tebe.“
Pokunjen, ali odlučan da se izbori za sebe, iskreno se ispričao.
„Oprostite, zaista sam izgubio živce. Ali ja zaista nisam znao da je ta narudžba prioritetna.“
„Ovdje nije stvar o toj narudžbi Marko... ovdje je stvar u tome da si ti zaista ispod prosjeka. Jesi li siguran da si dovoljno zdrav da radiš? Nešto se događa s tobom, a mi ne možemo riskirati da za tvrku radi netko tko još uvijek zbog zdravlja nije sposoban za rad. Ako ne možeš ispuniti dnevnu normu, onda nešto moramo poduzeti. Ako me razumiješ...“
A njemu su kroz glavu letjele nove tenisice za sina i kćer koja je potištena. Ne samo da je izdao tvrtku, izdat će i njih.
„Ja sam potpuno sposoban za rad.“ Rekao je „Obećajem da ću se popraviti. Iskreno, ne znam što mi je bilo, ali ja zaista nisam znao da je ta narudžba prioritet i da danas mora ići van.“
Samo da si pogledao taj vražji papir, umjesto da si se javio ženi.
Želudac je bolio još jače. Ali odlučio je sve to izdržati. Samo da ne dobije otkaz. Kako će to objasniti obitelji, da nije uspio zadržati posao pakirajući proklete mobitele, najjednostavniji posao na svijetu. U Hrvatskoj, on je bio voditelj skladišta. Ali sila ne pita. Djeca moraju jesti. Žena mora znati da je on tu da se pobrine za njih, i za sinove tenisice i kćerkine aktivnosti.
„OK, Marko... vidjet ćemo kako će biti slijedeći tjedan.“ Kratko je rekao voditelj.
„Hvala.“ Rekao je i izašao iz ureda. I dok su ga pratili prijekorni pogledi kolega, jednostavno je prošao pokraj njih, pitajući se kako će pogledati jedan drugome u oči sutradan.
I sad, ta prokleta gužva na cesti. Osjećao je kako ga lagano stišće proljev. Opet. I želudac je bolio. A još ima toliko minuta do kuće. Valjda će izdržati. Valjda neće morati zaustaviti auto i trčati negdje u grmlje pokraj ceste.
A onda, dok je auto tiho brujio čekajući da kontrolor prometa konačno signalizira da kolona može krenuti, počeo je plakati. Više nije želio šakama lupati po volanu, bijesno psujući, sad je samo, potpuno se predavši, u tišini i samoći svojeg vozila, brisao vlastite suze.
Sutra je novi dan. Sutra će biti bolje. Sutra ćeš napraviti svoju normu. 

Opet kišica. Nije to kiša, onakva kakve viđamo u Hrvatskoj. U Hrvatskoj kad pada kiša, ona pada ili ne pada, nema sredine. Bio to topli ljetni pljusak ili dosadna jesenska kiša, kiša zaista pada. U Irskoj ima toliko načina na koji se kiša zove. I baš kao što Eskimi imaju više naziva za snijeg, tako i u Irskoj ima mnogo naziva za kišu. Drizzle. Tako Irci zovu kišu koja danas pada. Nije to, kažem, kiša kakva pada u Hrvatskoj. Više je to neka magla sa sitnim kapljicama koja tek toliko, ovlaš, kvasi lica prolaznika i sivi smdljivi asfalt.
Autobus opet kasni, iako to nije ništa čudno. U Dublinu autobusi rijetko dolaze na vrijeme, i nitko se zbog toga ne uzrujava. Ako ipak dođe na vrijeme, baš kao što piše na displeju na autobusnoj stanici, svi su ugodno iznenađeni.
„Ma tko bi rekao, stiže autobus.“ Pa dignu ruku i iskorače lagano na cestu, jer ako ne digneš ruku, autobus se neće zaustaviti da te pokupi. Kakvo glupo pravilo. Autobus bi automatski trebao stati na stanici da pokupi putnike, a ne za ga moraš još i posebno zvati. Ali ne i u Irskoj.
Danas, autobus opet kasni. I dobro da pada taj drizzle, a ne neka olujna kiša, iako je dosadan pa ne znaš treba li navući kapuljaču ili ne, ali barem ne puše vjetar. Mirno je, relativno toplo. Pravo proljetno vrijeme.
Željka je sad vjerojatno u vrtu. Sadi paradajze i krastavce, subota je. Subotom rijetko tko u Hrvatskoj radi. Proljeće je, vrijeme je za sadnju. Cvijeće je već posadila, sad je vrijeme za presad. Nema ništa bolje od pravih domaćih krastavaca i paradajza, a ne ovih koje mi kupujemo u Lidlu. To nema ni okusa ni mirisa, a o kvaliteti da ne pričamo. Rekao je kolega da on povrće kupuje samo u poljskim dućanima, da se ne može mjeriti s onim iz Lidla, ali njemu je i ono iz Lidla dobro kad se radi šopska salata. Jeftinije je.
Željka bi da se on vrati. Rekla mu je to zadnji put kad su razgovarali mobitelom. Nije mu to ustvari rekla, ali tako je mislila. Ili je on to tako protumačio.
„Gle, nije sve u lovi.“ Tako mu je rekla.
„Nije, kad je imaš.“ Rekao je on. Dok su dijelili studentski stan u Zagrebu, jeli su krumpir s krumpirom. Za ostalo nisu imali novaca, trebalo je kupiti knjige, a i otići na kavu s prijateljima povremeno. Kako je već zaboravila da im je bilo teško i kako su spajali kraj s krajem? I dok je ona u izlogu gledala skupi kaput ili čizme za zimu, koji joj njeni roditelji iz Međimurja nisu mogli priuštiti prodajući kupus i krumpir za nikakvu lovu, on je gledao njen molećiv pogled. On je jedini vidio bijedu u njenim očima.
„Kad završim fakultet, kupit ću ti sve što poželiš.“ A ona bi ga gledala zaljubljenim očima, i baš kao što je željela taj kaput i čizme, željela bi i njega, pa bi u hladnim noćima grijali jedno drugo i vodili ljubav, bez prestanka i nježno tješeći jedno drugo.
Činilo se to tako daleko, tu na autobusnoj stanici, čekajući autobus za predgrađe Dublina u kojem je radio. I ta kiša, padala je i nije padala, pa ipak je bio potpuno mokar i nervozan. I bilo je nadasve lako zamišljati Željku kako u blatnjavim starim tenisicama sadi salatu, dok on nervozno čeka autobus.
Opet će kasniti. Baš kao što i njoj kasni menstruacija. Pokušao je izračunati koliko vremena je prošlo otkad su se vidjeli. Ako je ostala trudna prije tri mjeseca, zašto mu je tek neki dan rekla da sumnja na trudnoću, zar je krvarila dok je bila trudna? Je li uopće moguće da žena tri mjeseca ne zna da je trudna, zar ne bi trebalo biti istina ono što je pročitao na nekom portalu, da se dijete već miče, i da menstruacija zakasni odmah, prvi mjesec? Nije znao, jer kažu, svaka žena je različita, možda je i ona jedna od onih kod koje nije sve kako na papiru piše?
Što ako dijete nije njegovo, protrnuo je. Ne, moja Željka nije takvoga kova. Mi smo iz maloga mjesta gdje se sve zna i vidi. Pa ipak, možda je iz usamljenosti zastranila. Bi li ipak bila toliko hrabra da mu laže? Ili toliko zla?
Često je, pogotovo kad bi se vratio nazad iz Hrvatske, pomišljao kako je sve to prevelika muka. Ona tamo, on ovdje, kakvog li to ima smisla?
„Dođi i ti u Irsku.“ Rekao joj je prije godinu dana.
„Ne mogu, nije inozemstvo za mene.“ Odgovorila je potpuno iskreno, iako je on znao da bi joj ovdje bilo bolje.
„Za što sam se školovala, ako ću na kraju raditi bilo što, kao i ti, samo da zaradim lovu?“
Pa bilo bi bolje da radiš bilo što, nego da sa starcima sadiš kupus i krumpir. Želio joj je reći, ali ipak nije. Previše ju je volio. Neke stvari valja ipak prešutjeti.
Ali dijete, to je sasvim druga priča. Ako je njegovo, a po svemu sudeći jest, jer joj ipak vjeruje, može li živjeti bez oca? Nije li to upravo ono što je htio, što su svi htjeli, da nađe posao, oženi se i ima obitelj, baš kao što je to i red, baš kao što se šika. Kako, kad se nalazi dvije tisuće kilometara dalje, da ostavi krhkoj Željki da se brine za dijete, zajedno sa svojim roditeljima, a on se svodi samo na to da pošalje novac i nekoliko puta tjedno preko Whatsappa gleda kako to nejače raste i hoda. Što će reći selo na to?
Pa možda dijete ipak nije njegovo, pa za mjesec dana primi užasnu vijest kako se ona udaje jer joj je netko drugi napravio dijete i ne može ju kriviti za to. On nije bio tamo kad ga je trebala, u dugim zimskim noćima kad su običavali grijati jedno drugo i voditi ljubav satima.
Badava kaput, badava nove čizme. On jednostavno nije bio tu.
I sve se to činilo jednostavno ispočetka, iako nije radio u svojoj struci, ali svakodnevno je odlazio na posao jer je morao. Bio je to kruh sa sedam kora, kako su znali reći naši stari. I nije mu bilo teško svakog dana čekati autobus, odraditi osam sati i ponovno čekati autobus da bi stigao kući u hladan stan gdje ga nije čekao nitko. Misli li ona da mu je bilo lako? Misli li ona da bi nosila novi skup kaput za kojim je toliko žudjela, da on nije spakirao stvari i otišao u Irsku, gdje teče med i mlijeko i euri se nalaze na granama drveća? Misli li ona da on ne plače ponekad u samoći vlažne sobe i vapi za njezinim toplim tijelom i uzdasima u mrkloj noći?
A sad, to dijete... možda trudnoće uopće nema. Možda ima kakvu cistu ili hormonski poremećaj, to bi bilo najbolje. Mislim, ne bi bilo najbolje, ali bilo bi... bolje.
I kad mu je rekla da nije sve u lovi, je li mislila da bi bila sretnija da je on tamo, s njom, bespomoćan i jadan, bez prebijenog dinara, ali ipak s njom? Je li već onda znala da je trudna, ali bojala mu se reći, pa je onako, kako to običavaju žene, naokolo pokušavala dati do znanja činjenicu da ga treba?
Mora li on uopće razmišljati o tome, sad kad ga čeka naporan dan kao i svaki drugi, dok čeka autobus koji kasni? Ima i on svojih briga.
Ostali suputnici veselo su ćaskali i komentirali vrijeme. Neki su pušili i gasili cigarete na asfaltu prepunom smeća koje je razbacao sinoćnji vjetar ili dosadni galebovi. A on je samo stajao, mokar i zavidan. Svi su bili sretniji od njega, barem se tako činilo. Oni nisu živjeli ni na nebu ni na zemlji, razdijeljeni nekom nevidljivom vrpcom života koja ti ne da da živiš, a opet se svako jutro budiš i odlaziš na posao, smješkaš se kolegama i smješkaš se bankomatu koji ti pokazuje cifru na tvojem računu. Dokle ćeš se tako smješkati?
Možda bi se ipak trebao vratiti. Možda bi trebao okušati sreću u državi koja ga je protjerala kao mladića, možda ipak ima nade za njega. Možda da upiše neki drugi fakultet, jer ipak je on pametan, lako bi ga završio. Ali ima li vremena ako dolazi dijete? A možda da se vrati podvijenog repa, i nađe posao u elektrani kao njegov otac, možda bi on mogao uputiti koju lijepu riječ za njega, ili kako to već u Hrvatskoj ide? Bi li Željka onda bila sretna, bi li ga ponovno obavila svojim krhkim tijelom koje je tražilo nježnost?
Nemoj biti budala, pomisli. Sjeti se od čega si pobjegao. Sjeti se Željkinog kaputa i čizama koje ste zajedno gledali u izlogu. Sjeti se njezinih roditelja koji imaju polje kupusa i krumpira i mole Boga da ne bude poplave ili suše. Tebi je dobro, i svima oko tebe je dobro.
I baš kad je dolazio autobus, konačno, i pristajao na sivu, tmurnu Dublinsku stanicu, stigla mu je poruka na mobitel.
„Dobila sam menstruaciju, ipak nisam trudna. Kako si danas?“
Potpuno mokar od sitne kiše, promrzao i mrzovoljan, pružio je kartu vozaču. Odgovorit će joj kad sjedne u autobus. Trebat će objasniti šefu zašto opet kasni. A i ova kiša, baš je dosadna i spora. Nije da pada, a opet si sasvim pokisao.
 

​Ugodnih dvadeset i šest stupnjeva ogrijalo je inače hladnu i kišovitu Irsku. Bio je lipanj, a na zapuštenim travnjacima zdrade u Leixlipu cvjetali su makovi i ivančice, i poneko plavo cvijeće kojem Anita nije znala naziv. Znala je samo da kad njihove cvjetove pokušaš ubrati, na rukama ti ostane neki žuti, ljepljivi sok koji se pretvori u smeđe mrlje ako odmah nisi oprao ruke. Ali makovi, makovi i ivančice su bili isti kao u Hrvatskoj dok su se sramežljivo probijali kroz visoku travu. Pa nisam baš viđala makove u Hrvatskoj, pomisli dok je nervozno težinu prebacivala s noge na nogu, njišući se tako pod jakim suncem. Dok nije preselila u Irsku, živjela je među visokim zgradama u Retkovcu, i upravo zato nije znala zašto je baš ti makovi podsjećaju na Hrvatsku, kad je jedino mjesto gdje ih je viđala bilo među tračnicama vlaka, ta srčana i krhka stvorenja koja nastoje preživjeti u najnemogućijim uvjetima. I dok su se u Hrvatskoj nalazili pokraj pruge, nošeni silovitim vjetrom kojeg su uzrokovali brzi i teški vlakovi, prkoseći životnim okolnostima, ovdje u Irskoj slobodno su cvjetali na poljima, okruženi raznolikim cvijećem i privlačili sve one bube za koje na vijestima kažu da će ionako ubrzo izumrijeti.
Poželjela je zapaliti cigaretu, ali stroga pravila tvrtke nisu dozvoljavala pušenje osim na mjestima za pušače, pa je nervozno vrtjela prsten i pokušavala otkinuti zalomljen nokat, iako je znala da ga ne smije odlomiti, jer će ga onda morati odrezati, a onda joj nokti više neće imati istu dužinu i morat će ih sve odrezati. A baš je voljela svoje dugačke nokte.
I zato je cupkala s mjesta na mjesto, nervozno se osmjehujući kolegama i pogleda uprtog u makove.
Interesantno je kod maka da je lijep sve dok ga ne ubereš. Probala je to jednom, ali nakon nekoliko minuta podvio je svoju glavu i iako ga je ubrzo stavila u vodu, odmah je uvenuo. Latice su mu otpale. Nije se mogao prilagoditi novom mjestu na koji ga je stavila. Maku ništa ne bi falilo u vazi na sred stola, ali on je uporno odbijao biti lijep nakon što ga je ubrala. Glupi mak, pomislila je dok je otvarala kantu za smeće da ga baci. A onda joj je sinulo koliko je lijep, kakva prekrasna crvena boja krasi taj skroman cvijet, pa možda on i ne želi biti ubran. O svemu tome je razmišljala dok je čekala da se ugasi sirena za požar u zgradi u kojoj je radila. Samo vježba, znala je. Jednom mjesečno oglasili su sirenu za požar pa su svi mirnim koracima morali napustiti svoja radna mjesta i okupiti se na unaprijed predviđenom mjestu.
Gnjavaža. Gubitak dragocjenog vremena. Pomisli. Ali ipak je zajedno s drugima, poput malenog mrava, koračala kroz hodnike skroz do parkirališta, gdje se nalazilo mjesto za okupljanje. Da barem može zapaliti cigaretu. Ali ne može, nije dozvoljeno.
Trebala joj je ili cigareta, ili čaša vina, na tom neobično jarkom suncu. Čašom vina zasigurno bi smirila svoje misli, a možda bi i slatkoća nikotina barem malo ublažila njene trenutne muke.
U skladištu u kojem je radila svatko je ublaživao svoje boli nečime. Ona je šutjela kad bi ugledala široke zjenice mladog kolege. Opet je napušen ko životinja. Ali tko je ona da sudi, kad i sama popije butelju vina kad stigne kući, ili pola boce džina. A razloga za to je svaki dan bilo milion.
„Imamo novog kolegu.“ Rekao joj je menadžer. „Bi li mu malo pokazala oko skladišta, tek toliko da ga uputiš gdje je što?“
Jutros je stigao vrlo nezgodan mail. Vozač se žalio da je kolega bio jako grub prema njemu. Cijela stvar je eskalirala i zahtijevala brzo rješenje. Transportna tvrtka u kojoj je vozač radio prijetila je otkazom poslovanja. Sve je to ona znala, pa je nevino rekla „Ali taj novi kolega nije toliko važan. Može čekati, još ionako ništa ne zna raditi. Nije nam vrijedan.“
To su čuli i ostali kolege. Odjednom se stvorila opća graja i ljudi su naširoko komentirali da je svatko vrijedan i da je takva politika tvrtke. Jedan joj je i otvoreno rekao
„Naša politika je da svatko tko ulazi prvi dan u tvrtku itekako ima vrijednost. Prvi dojam je bitan, to su nas učili u startu. Kakv dojam ćemo odati ako ga pustimo da čeka?“
Zašto je baš izabrala tu riječ, vrijedan? Kako joj je uspjela skliznuti s jezika, tako lagano i nesmotreno, pred svima? Ne samo da se zacrvenjela, nego je osjećala istinski sram. Sram zbog kojeg je pokušala propasti u zemlju, iako ništa loše nije mislila. I zato je zašutjela. A zatim se oglasio taj prokleti alarm, zbog kojeg nije uspjela reći da nije tako mislila, i da još uvijek engleski ne govori toliko dobro.
„Samo sam izabrala vrlo nezgodnu riječ. Nisam tako mislila, oprostite mi.“ Htjela je reći, ali prodoran zvuk prekinuo je pokušaj da barem malo ispravi načinjenu štetu.
Ta jezična barijera, to nije samo mrtvo slovo na papiru, izraz koji se onako ovlaš koristi ako te netko ne razumije. Jezična barijera je stvarnost, i ona te nagoni da si i tamo i ovdje, dakle nigdje ustvari. Često puta prevodila je izraze iz hrvatskog jezika koji na engleskom nisu imali nimalo smisla. Kolegica se jednom smijala kad joj je rekla da je prošla baba s kolačima.
„O čemu ti pričaš?“
I opet se zacrvenjela, opet je osjetila neopisiv sram kojeg je mogla izliječiti samo boca vina kad stigne kući, ili pokoja čašica džina.
Kad je počinjala raditi, stavili su je u skladište baš zato jer nije bilo potrebno znati jezik savršeno.
„Bitno je da znaš osnove, da razumiješ naredbe od menadžera.“ Rekla joj je sitna ženica u agenciji za zapošljavanje. Ali nije joj rekla da će joj upravo to nepoznavanje jezika donijeti toliko problema. Ili su problemi bili samo u njezinoj glavi, pomislila je upravo sada, dok su svi ostali kolege stajali na žarkome suncu i kao da su zaboravili njezin lapsuz nekoliko minuta ranije.
Ako su i oni zaboravili, ona nije. Ona će još dugo u noć, uz vino, razmišljati o  tome što je rekla. Možda će ponovno otvoriti rječnik engleskog jezika i učiti pojmove koji su joj strani. Možda će i zaspati, sanjajući kako svi u nju upiru prstom i smiju joj se. Samo zato jer je rekla vrijedan, a nije tako mislila.
Možda će i nazvati majku, jer je red da ju nazove barem jednom tjedno.
„I, kako je u Irskoj?“ upitat će majka.
„Odlično, sve je kako treba. Treba li ti novaca da ti pošaljem?“
„Pa, to ne bi bilo loše. Penzije su male, a ja trebam toliko lijekova... srećom pa te imam.“
I neće joj reći kako je danas napravila grešku, majke se to ne tiče. Ona stalno spominje kćer u Irskoj. Ponosna je na nju. Ima dobar posao, a Bože moj... da je situacija u Hrvatskoj imalo drukčija, ne bi trebala otići i ostaviti staru mater da umre sama. Ali barem ima auto, i stan joj je lijep, iako ga dijeli s nekoliko kolega. Stanovi su skupi u Irskoj, nije ko tu kod nas, tu je sve jeftino. Ali što ćeš kad posla nema za mlade. Je, radi u skadištu, makar je završila turističku školu. Kakve ima veze, posao je posao, nisu ti skladišta ko tu kod nas. Ona radi za Intel, to ti je nekakva kompjuterska firma, što ja znam. Ja sam stara pa se u to ne razumijem. Ali nije ti to skladište kako je tu kod nas. Ima i svoj kompjuter na kojemu radi. Čuj ona ti zna engleski, znaš koliko sam ju vodila u školu stranih jezika dok je bila mala. I eto, sve se to isplatilo.
I kako da onda majci kaže da je danas za novog kolegu rekla da nije vrijedan? Kako da joj objasni da sve te godine vođenja na engleski nisu pomogle da danas ne pocrveni i osjet duboki sram? Kako da joj kaže da je ista ko i njen pokojni otac, da ne može preživjeti ako ne popije bocu vina kad dođe kući? Ne može to učiniti, staroj majci tako raspršiti san o njenoj dobroj kćerki koja uredno šalje novac za lijekove i kruh, jer su penzije male.
I tako je gledala u crvene makove, kako ponosno cvatu na suncu u visokoj travi. Sutra je novi dan. Sutra možda kolege zaborave što je bilo, ako već i sad nisu zaboravili, veselo časkajući dok zavija alarm iz zgrade. Što se nje tiče, ona je samo jedva čekala da završi današnji dan, da zapali cigaretu i da s dimom odu svi njezini problemi, uz čašu vina i zaključana vrata malene sobe.
Mak, njega ne možeš ubrati. Da bi cvao, njega treba ostaviti da bude tamo gdje je i niknuo.