Dekica, neprocjenjiv dio Hrvatske u tuđini

​ 
Prvi pogled na nepoznato. Nakon tri sata leta ispod oblaka su se ukazala zelena polja Irske. Ushićena, pomalo zabrinuta, Rita je znatiželjnim očima sedmogodišnjakinje gledala kroz prozorčić Ryanairovog Airbusa. Uzbuđena, ciktala je jer je konačno završio dosadan, dugački let. U rukama je stiskala dekicu od koje se nikad nije odvajala. Zadnji dio Hrvatske koji je ponijela sa sobom u tuđinu.
Anđela nije imala dekicu. Nije imala ništa osim vjere da stvari moraju krenuti na bolje i da seli u obećanu zemlju. Barem neka sigurnost u neizvjesnim vremenima pred njima.
"Mama, a kad ćemo sletjeti?"
"Još samo malo, Rita, još desetak minuta."
Kad je avion konačno dodirnuo tlo, a slijetanje je zbog uragana bilo poprilično kvrgavo, Anđela je s olakšanjem uzdahnula.
To je to. Povratka više nema. Ili ćeš preživjeti ili ćeš umrijeti. Na koljenima se ne vraćaš nazad.
Ništa se ne može mjeriti s tjeskobom, zebnjom, osjećajem da si sama u nepoznatom svijetu, s djetetom, cijelom prošlošću spakiranom u dva platnena Kikova kovčega i bremenom tolikih zamjerki obitelji i lošeg života na leđima. Možda bi bilo lakše da nije otišla tjerajući sve k vragu i svjesno spaljujući mostove iza sebe. Možda bi bilo lakše da sin nije odlučio ostati u Hrvatskoj, a s njim i polovica njene duše. A možda bi bilo još teže da je odlazeći gledala suze voljenih, da je otišla i sama plačući. Otišla je bijesna. Bijes je samo učvrstio nakanu da se makne, ode i izvuče stopala iz kaljuže u kojoj se našla.
"Sretno, javi se kad stigneš", rekla joj je najbolja prijateljica na kolodvoru dok su čekale transfer za Veneciju, sažimajući u naoko jednostavnoj rečenici svu tugu rastanka. Prijateljica je znala da vrlo dugo neće vidjeti Anđelu, na čijem je licu čitala žalost i nemoć, a kao da joj je u zagrljaju kroz ruke osjećala grč u želucu, strah, tugu, sav jad dotadašnjeg života. "Tvoja mi je hrabrost inspirativna. I moćna", rekla je prijateljica. Anđela je bila sigurna da, vozeći se u tišini s mužem kući, plače.
Gledajući nepregledna zelena polja pitala se hoće li Irska postati željeni dom, utočište i snaga u nadolazećim vremenima jer, tek nedavno, činilo se da uz pitome ličke brežuljke nikad neće imati druge domovine. Može li tridesetpetogodišnja žena tek tako zamijeniti predvidljiv život nepoznatim, napustiti sve što je stekla i znala, sletjeti u nepoznatu zemlju i nastaviti kao da ničega dotad nije bilo?
Zaista si hrabra ili luda, odjekivale su joj u mislima očeve riječi. Dok je na aerodromu tjeskobno tražila izlaz, vukući u dva kovčega i ruksaku na leđima sav dotadašnji život, odjek očevih riječi natjerao ju je da se nasmije.
Rijetko se smijala u danima pred put. U Anđelinoj duši više nije bilo životne radosti niti optimizma, samo ogromna želja da preživi i da se makne. Oči su joj bile umorne i uplakane. Iscrpljena od borbe, slomljena, ukočena od leta, šepajući je krenula prema taksijima na izlazu.
"Mama, a gdje sad idemo? Kad ćemo doći?" upitala je Rita stišćući čvrsto majčinu ruku, leđa pognutih pod ruksakom s igračkama.
Idemo tamo gdje će biti bolje, draga moja. Ili ćemo jednostavno umrijeti.
Iz džepa je izvadila komadić papira s novom adresom i pružila ga taksistu. 
"Ballbriggan, molim vas. Kući."
Taksist je neobavezno čavrljao dok je gledala kroz prozor. Nije ga slušala. Pitala se gdje je prekrasna zelena trava koju su promatrale kroz prozorčić aviona. Sad je pak cijeli grad izgledao tmuran i siv. Gole zgrade i poslovni parkovi, razne komercijalne nekretnine pored autoceste.
Bože, koja ružna zemlja. Stiskala je Ritinu ručicu. Pustoš i sivilo. Nije valjda cijela zemlja takva.
"Voliš letjeti avionom? Je li te strah?" taksist je upitao Ritu.
"Nažalost, ona još ne govori engleski", rekla je Anđela dok su je gledala dva mala zadivljena oka. Dijete kao dijete, sve joj je bilo vrlo interesantno i novo. Pogotovo mama koja govori potpuno nerazumljivim jezikom.
"Evo nas, Ballbriggan. Četrdeset pet eura, molim", prozborio je taksist kad su konačno, nakon dvadeset pet minuta vožnje, stigle na odredište.
Pred njima je bila zgrada s krasnim vodoskokom i lijepom skulpturom ponad uzburkane vode. Anđela je izvadila kovčege i pogledala predivan kompleks s ogoljelim drvoredom i drugom velikom skulpturom u daljini. Rani studeni, lišće je pootpadalo, drveće je izgledalo golo i mrtvo. Sve je ipak bilo skladno i lijepo, čisto, a njezin se pogled zaustavio na zelenom travnjaku u parkiću ispred zgrade. Čudesno jarka žuto-zelena nijansa trave, nestvarna za jesen. Odmah ju je usporedila s jesenskom golotinjom i tamnijom travom ličkih brežuljaka i prvi je put nakon dugo vremena iskusila radost. Bila je sretna.
"To je to, Rita, stigle smo", rekla je iz džepa vadeći mobitel da nazove partnera, Darija, koji ih je čekao.
"Mi smo ovdje, stigle smo. Dođi po nas jer ne znam kamo moramo ići i gdje nam je ulaz", zbunjeno se smijala.
Dario se brzo spustio po njih. Vidjevši njegov osmijeh, osjetila je trenutačno olakšanje.
Naći stan, e to je tjedan ranije bila prava lutrija. Trebalo je dati polog u visini jedne stanarine, što nije bio problem. Problem je bio naći stan.
Dario je dotad s nekolicinom kolega živio u sharingu u kući u centru Dublina, dijelili su smještaj, što nije bila opcija za Anđelu i Ritu. Još nije imala pojma što je housing kriza u Irskoj i kako Irci posluju. Bilo joj je šokantno što nema dovoljno stanova, a nezamislivo da ne postoji broj telefona na koji možeš nazvati agenciju. Postoji samo e-mail adresa, a na mailove nitko ne odgovara. Kasnije će shvatiti da ni ostali useljenici ne mogu razumjeti isto što je i nju mučilo.
"Jednostavno ih nazovi!" vrištala je na Darija nekoliko dana ranije.
"Kako? Nigdje ne piše broj telefona!" vrištao je on na nju. "Ima samo e-mail adresa na koju sam već pisao".
Kako se približavao dan dolaska u Dublin Anđelina je frustracija rasla. Uz to, Dario je nekoliko stanova propustio pogledati jer nije mogao izaći s posla. Grizla je nokte razmišljajući treba li odgoditi polazak. Ali, odlučila je, nikakva odgoda. Ide na sve ili ništa, kao i inače u životu. Bog čuva hrabre.
U najgorem slučaju, imala je rezervni plan, dok nešto ne uleti ostat će u kući prijateljičinog poznanika u Dublinu. Nije najbolja situacija za nju i dijete, ali nekoliko dana će izdržati.
A onda, tri dana prije dolaska, Dario je poslao poruku. Pobjeda!
"Imam stan za nas", pisalo je uz sliku ključeva i nekoliko fotografija.
Beskonačno mnogo mailova i gledanja stanova urodilo je plodom. Konačno je riješena jedna od mnogih prepreka koje su Anđelu u budućnosti čekale.
Kad je napokon ušla, stan je izgledao jednostavno i golo, ali ga je osjetila kao novi dom. Bilo je dva popodne i ponosno je razgledavala što ima, a što nema. Rita je bila oduševljena što konačno ima svoju sobu. Sobu samo za sebe! Raspakirala je malobrojne igračke koje je mogla ponijeti i ponosno ih stavljala na police.
"Mama, imam svoju sobu! Pogledaj koliki krevet imam!"
I zaista, naspram turobnog i starog sobička u podstanarskom stanu u Gospiću, nova soba i komforan, svijetli stan s velikim prozorima bili su pravi raj. Njihov novi raj.
"Malo čišćenja i sve će biti u redu", rekla je odlučno, nasmijana, optimistična, dok je Dario zadovoljno, ponosno, šetao po dnevnoj sobi. Rijetko pokazuje emocije, ali sad mu je na licu vidjela sreću, smijao se od uha do uha, ne samo jer su opet bili zajedno, već zato što su bili na početku boljeg života.
S obzirom na to da se i on sam uselio tek dan ranije, u nedjelju, stan je ustvari bio sablasno prazan. Nije bilo čak ni posteljine, pa je, i prije nego će bilo što pojesti, naredila da se mora ići u shopping. I tako se Anđela skoro pa s vrata okrenula i sjela na vlak za centar Dublina.
Ritina je nervoza nestala, prvi su dojmovi bili pozitivni i sve je pratila urođenom dječjom znatiželjom.
"Sad ću ti pokazati najbolji i najjeftiniji dućan koji postoji", rekao je Dario, koji je nakon dva mjeseca u Irskoj već otkrio lokacije najbitnije za preživljavanje.
Vlakom i tramvajem uskoro su stigli u centar Dublina te se uputili u Penney's. Kao da ju je netko pustio u čarobnu zemlju shoppinga, Anđela je nezajažljivo razgledavala i uspoređivala cijene s onima u Hrvatskoj.
"Bože, Dario, pa dječje tenisice su po šest eura! Gle, jakna za Ritu je petnaest eura!"
Naravno da je u košaru ubacila i jaknu i tenisice. Dva popluna po deset eura, četiri jastuka po pet eura, dva seta posteljine po deset eura, kuhinjske krpe po euro ili dva, njezina prva kupovina u Irskoj, u Penney'su, koji joj je ostao najomiljeniji dućan. Rita je, naravno, bila presretna što je i ona nešto dobila.
Pobjedonosno, s rukama punih vrećica, krenuli su kući. Avantura je mogla započeti.
Bilo je očigledno da u stanu dugo nitko nije živio. Mirisao je po vlazi, a kupaonice su – imali su dvije spavaće sobe, svaka svoju kupaonicu s kadom, tuš-kadom i WC školjkom – bile katastrofa. Sve je bilo puno kamenca. Ništa što ženska ruka nije u stanju srediti. Pa se Anđela, čim je stigla, primila provjetravanja, čišćenja i uređivanja. Da to ne bude puki stan, nego dom. Sve je detaljno izribala i navukla novu posteljinu, raspremila odjeću po ormarima i sjela na fotelju. Televizor im još nije stigao pa su sjedili šutke, u tišini. Internet također još nisu uveli. Preostalo im je samo sjediti i gledati u prazne zidove.
"Kako si?" prošaptao je Dario znajući iz čega je otišla.
"A čuj, trebat će mi mjesec dana da dođem k sebi. Zaista trebam prvo doći sebi."
Kao da je bila izvan tijela, kao da je sa stropa gledala samu sebe dvije tisuće kilometara od rodne grude, dalje od ruševnog podstanarskog stana i svih zala koja su je snašla. Tiho je sama sebi ponavljala dobro je, sad si na sigurnom. A onda je na Facebooku objavila Moved to Dublin, Ireland. Nije bilo lagano stisnuti objavi. Znala je da će objava prouzročiti lavinu problema i komentara, ali što je, tu je. Svijet je morao saznati.